SRNA EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI 'Za debakl u Brazilu nijekriv samo Kovač. Krivi su i igrači'

Ako ste očekivali skandalozni intervju, kapetanov obračun s izdajnicima i bjeguncima, ostat ćete prikraćeni za štivo takve vrste. Darijo Srna ostaje pod zastavom Nike Kovača , kao što je ostao i uz Rinata Ahmetova, čak i kada je Šahtjor morao u izbjeglištvo.

Dva tjedna prije nego što ćemo sjesti za stol u restaurantu Porto u Kijevu, Darijo Srna mi je poslao poruku: “Razgovarat ćemo tek kada očistim glavu. Ali ne telefonski, samo ako ste spremni doći u Kijev”. I čekao sam do prošlog četvrtka kada se javio - ja sam spreman? Prekinuo sam godišnji odmor i sa strepnjom se zaputio u Ukrajinu. Šahtjor danas živi u izbjeglištvu, predsjednik Rinat Ahmetov smjestio je svoj klub na sigurno, u hotel Operu u Kijevu, igra u Lvovu, daleko od Donjecka. Nogomet se igra i u ratnoj zoni. Kijev je opskurno osvijetljen, sve je puno vojske, regruta, koji marširaju Majdanom s ratnim zastavama, a na glavnom gradskom trgu dominira natpis: “Molite za Ukrajinu”. A na svakom plotu vise karikature omraženog Putina...

Na televiziji se vrte ratne scene, užasne slike iz razorenog Donjecka. Bez obzira što je Srna počeo igrati nogomet za vrijeme rata u Hrvatskoj, a sada, u finišu karijere, opet živi u ratnoj psihozi u klubu koji ne želi napustiti ni pod kakvu cijenu.

- Kada sam preživio rat u Metkoviću, vjerovao sam da to više nikada neću proživljavati. Dobro, nisu oko naše kuće padale granate, ali ne živjeti u svojem gradu, teško je to podnijeti. Ne možete pojmiti koliko sam emotivno vezan za Donjeck, jedanaest godina nije jedanaest dana ili jedanaest mjeseci. Ovo je jako težak period mojega života, možda i najteži dani u životu. Bez obzira što te adrenalin ‘tuče’ da duplo više daješ za svoj klub i grad, u glavi je kočnica. Istrčavaš na stadion gdje nisu tvoji navijači, pa iako je u Lvovu bilo 20.000 ljudi, srce i duša ti govori da to nije to...

Nije jednostavno igrati u zemlji u kojoj bijesni rat. Možete li se koncentrirati na nogomet? Svi bježe odavde, eto pobjegao je i Eduardo, pokušavali su pobjeći brazilski nogometaši, pobjegao je i Vukojević, ostali ste samo vi, Vida i Kranjčar?

- Ne, ne mogu se koncentrirati na nogomet. Svakog jutra kada se probudim, listam novine Segodnja i gledam TV Ukr. I ja i moja obitelj. Vezani smo uz Donjeck, kćer je trebala početi pohađati međunarodnu školu, a i žena je zavoljela taj grad, živjela je tamo sedam godina, u Kijevu smo ipak stranci.

I ostat ćete u Donjecku?

- Da, tamo ćemo živjeti. I baš zbog povratka kući predsjednik Ahmetov želi ovu titulu prvaka više nego bilo koju do sada. Ugovori se ispunjavaju, plaća je i dalje prvoga, živimo u centru Kijeva, imamo dva kampa u Kijevu, igramo u Lvovu na novom stadionu, otvorenom za Europsko prvenstvo, koji je predsjednik kupio samo za nas. Na početku smo imali problema s brazilskim igračima, koji su iz Ženeve otišli kući, ali, krivo su procijenili predsjednika i njegove ambicije. A u ugovorima imaju klauzule od pedeset milijuna eura odštete, no, vjerovali su da će ih osloboditi ugovora zbog ratnog stanja. Vratili su se...

Jeste li se vi vratili iz Brazila, jeste li napokon očistili glavu?

- Nisam ja samo u Brazilu, još sam i u Berlinu, Stuttgartu, Gdanjsku, u Portugalu. Ali, nemojmo otvarati stare rane. No, još vruć od utakmice s Meksikom, već u mix-zoni sam rekao: ‘Ovo je neuspjeh ove generacije’. Ova reprezentacija može puno više, ona je morala, podvlačim - morala proći skupinu. Ako idemo u Brazil ne proći grupu, pošto smo išli? I nije to neuspjeh trenera, već i igrača zajedno s njim. Podbačaj, debakl...

Je li kritika izbornika ipak otišla predaleko i preduboko?

- Je! Ali, nakon što je sudac protiv Meksika odsvirao kraj, znali smo što nas čeka. Želim podvući; ovaj intervju će biti potpuno iskren, a kako će ga ljudi doživjeti, ne znam. Znali smo da će biti ‘kidanja’ sa svih strana. Moja ocjena; protiv Brazila smo vrlo dobro odigrali utakmicu do sudačke pogreške, koja je prelomila utakmicu. Odlično je odigrana i utakmica protiv Kameruna. Meksiko do 60. minute - očekivano, bila je to ‘al pari’ utakmica. Trebali smo riskirati tek zadnjih 15 minuta. Držali smo ‘nulu’ s momčadi, koja je jednaka našoj, ali u pet minuta smo izgubili kompas.

Ipak, razočarani ste kritikama?

- Kritike mora biti! Posebno nakon ovakvog rezultata, kakvi bi to bile emocije, da nitko ne kritizira. Ali, bile su pretjerane. I prema treneru, koji je sedam dana ranije bio odličan, a iza Meksika je postao najobičnija nula. Zatim, trebaju se oprostiti barem šestorica igrača, trebaju doći mladi i novi? I novinari su bili vruće glave kada su to pisali. Pa nema Hrvatska pedeset igrača, nije Hrvatska Brazil. Mogli smo više, mogao sam više, morao sam više. Predbacuju mi - igraš bolje u klubu nego u reprezentaciji? Istina je, imam drukčije suigrače, drukčijeg trenera, igram ofenzivnije, manje se bavim defenzivom, deset godina trenira me isti čovjek. To je automatizam, to je atmosfera.

Nije li disciplina bila prečvrsta, možda je izbornik trebao biti mekši?

- Nitko od nas nije ugovorom vezan za reprezentaciju, niti je na plaći u savezu. Ako se nekome ne sviđaju izbornikove metode, neka digne ruku i kaže - ja nisam taj, ja to ne mogu i neka ode ‘ča’. Kovač je pred nas stavio neke stvari, koje su za nas bile nove. Od dizanja, laktata, davanja urina. On je trener, on odlučuje. Ako ću ja danas-sutra biti trener, inzistirat ću da igrači poštuju moje zahtjeve. Ako ću nešto ‘faliti’, ja ću biti odgovoran i meni će odrubiti glavu. Niko je mlad i neiskusan, ali, treba mu dati vremena. Izbornik je priznao - sada bi neke stvari drukčije napravio, ali, Bože moj, tko nije griješio.

Ipak, lavinu nisu ovaj put pokrenuli novinari, već treneri i - Eduardo u vrlo dramatičnom istupu?

- Ne želim komentirati izjave bivših i sadašnjih trenera. Eduardo i Vukojević su moji suigrači, s kojima sam ostvario velike pobjede i pretrpio poraze. S Eduardom sam četiri godine u Šahtjoru bio ‘cimer’, ponosan sam što sam upoznao takvog čovjeka i takvog igrača, on je nogometni raritet. Kažu - nije više onaj ‘stari’, Dudu prije ozljede. Ne bih se složio. Misle da je ‘kalirao’ kada je otišao u Šahtjor, da je otišao u Manchester City drukčije bi ga se gledalo. Eduardo je imao na stolu novi ugovor od Šahtjora, ali se želio vratiti u Brazil, Flamengo je bio njegova životna želja. Eduardu i Vukojeviću samo želim zahvaliti na onome što su dali za reprezentaciju. U njihov odnos s Kovačem ne želim ulaziti, još manje želim polemizirati s njima, ali za vrijeme SP-a nisam osjetio negativne vibracije.

Jeste li razgovarali s Eduardom nakon svega?

- Nakon utakmice s Meksikom, Eduardo i Vukojević su došli u moju sobu i rekli da više ne žele igrati za reprezentaciju. Samo sam im rekao da razmisle, da su im glave još vruće, no, oni su čvrsto odlučili. Njihovi intervjui su njihova mišljenja, nemam ja pravo suditi o tome...

Nikad se hrvatska reprezentacija nije sudarila s takvim egzodusom igrača. Pobjegli su Eduardo, Vukojević, Pletikosa, Šimunić. Vjerojatno su i Olić i Kranjčar na vagi...?

- I meni su novinari sugerirali da se oprostim. Osim mene, ‘nagovarali’ su Pranjića i Olića. Što, zar trebamo ostati bez reprezentacije. Ja sam dan nakon utakmice s Meksikom Kovaču stavio na raspolaganje sebe kao igrača i kapetana. ‘Niko, ako imaš bilo kakvu sumnju u mene, ja nisam s reprezentacijom pod ugovorom, ja sam svoje novce zaradio, za reprezentaciju igram sa srcem i s puno ljubavi, ali ako misliš da ti ne trebam - zagrlit ćemo se, izljubiti i ja ću biti vaš najveći navijač’. Rekao mi je: ‘Ne, Dario, ti si mi potreban, želim da ostaneš s nama...’. Ja sam vojnik reprezentacije, kada me treba - tu sam. Ako me ne trebaju, nema problema. Ako Kovač i njegov stožer misle da nisam dovoljno dobar , da nisam potreban, ili da sam za klupu, prihvatit ću to. I kada su me ‘nagovarali’ da odem, Niko mi je rekao: ‘Trebam te, kao kapetana i igrača za nove kvalifikacije...’.

Vi mislite da je Štimac trebao ostati do kraja, ali, stali ste iza Kovača.

- Stao sam iza Štimca, jer je zaslužio. Štimac nije jedini krivac za poraz od Škotske. Bio je drugi i točka. Pobijedio je Srbiju, što nikome dosad nije uspjelo i uvjeren sam da nitko neće ovakvoj Srbiji na dvije utakmice uzeti četiri boda. Ali, nemojte da mi sad u Jutarnjem bude naslov - Štimac je trebao ostati. Nisam ‘pljunuo’ na Štimca, ne mogu okrenuti leđa Eduardu, pa neću ni Niki Kovaču.

Treba zaustaviti ‘linč’?

- Kovač je nakon Islanda bio Bog! Iza Brazila je imao isti status, iza Kameruna također, nakon Meksika bio je nitko i ništa. Ima jedan taksist u Zagrebu, koji kaže: ‘U sve se razumijemo. Ne valja premijer, ne valja predsjednik, ne valja Srna, ne valja Niko Kovač, ne valja Modrić, ne valja Janica Kostelić, nitko ne valja. Tko valja? Pa ovaj Kijev je velik kao cijela Hrvatska, a njih nema na nogometnoj mapi.

Vaša budućnost je u Šahtjoru, čak i kada završite igračku karijeru?

- Kako ću okrenuti leđa Šahtjoru nakon jedanaest godina? Pogotovo u ovom trenutku. Ako treba, potpisat ću doživotni ugovor...

Iako ste imali neugodnosti kada su počele pobune jer ste stali iz Ahmetova, koji se opredijelio za Ukrajinu?

- Kada podržavam Ahmetova, podržavam svoj klub. Imao sam neke trzavice s našim glavnim navijačima, kada sam im rekao da naš stadion nije mjesto gdje će se govoriti o politici. Naljutili su se, i tu je kraj priče.