TKO JE ČOVJEK KOJI STOJI IZA PRIČE O FOOTBALL LEAKSU 'Količina dokumenata o korupciji u nogometu koju posjedujem debela je kao 500.000 Biblija'

Proljetos je odlučio podijeliti svoje Football Leaks blago. Objaviti ugovor igrača ovdje, otkriti bankovni račun tamo više nije imalo smisla. Umjesto toga, odlučio je javnosti pokazati kompletnu slagalicu: dobro skrivene odnose moći, nezakonite ili sumnjive ugovore između klubova i sportskih marketinških agencija, porezne trikove za kojima posežu multimilijunaši. Poželio je ispričati cijele priče, ne samo njihove fragmente. Zato je njemačkom Spiegelu predao osam prijenosnih hard diskova s dokumentima, uključujući originalne ugovore zajedno s tajnim nagradnim aranžmanima, mailove, fileove u Wordu, tablice u Excelu, fotografije. Riječ je o 1,9 terabajta memorije, ugrubo to je ekvivalent 500.000 Biblija...

Brojni dokumenti

Tako njemački magazin Spiegel, glavni saveznik nogometnih zviždača u ratu protiv korupcijskog i poreznog karcinoma koji izjeda “predivnu igru”, predstavlja Johna. On je na papiru zviždač, ali u stvarnosti mnogo više od toga: opasan diverzant kojemu je establishment za petama, čovjek bez trajnog prebivališta na meti ucjenjivača i privatnih detektiva u službi velikih klubova. On je nogometni Julian Assange i Edward Snowden s malom povlasticom - nije zarobljen u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, niti je prisiljen godinama se skrivati pod Putinovom zaštitom u Moskvi. Umjesto toga, putuje Europom i djeluje iz ilegale uz pomoć mreže suradnika u medijima ili jednostavno objavljujući dokumente na portalu Football Leaks.

Nakon višemjesečne korespondencije i uglavljenog sporazuma - Spiegel će držati Johnov pravi identitet u tajnosti jer ne sumnja u vjerodostojnost njegovih materijala - novinari njemačkog magazina nedavno su uživo susreli Johna. Došao je na utakmicu u Hamburg, nije precizirano koju, ostavljeno nam je na znanje tek da je HSV još jednom bio poslovično grozan jer su gostujući navijači provocirali parolom “Druga ligo, Hamburg ti stiže!” Unatoč pritisku kojemu je izložen od rujna 2015. godine kada je zakotrljao zviždački projekt, John se ukazao u opuštenom izdanju. S petom čašom piva u ruci lako se uklopio u živopisni kolorit, skakao na šanse, vrištao nakon promašaja i na kraju s ostatkom stadiona izviždao domaću momčad. Zatim se društvo preselilo u redakciju i zakopalo u rudnik s papirima.

Spiegel tvrdi da je tjednima provjeravao autentičnost dokumenata prije nego što je odlučio materijal podijeliti s konzorcijem europskih istraživačkih novinara (EIC) koji okuplja deset uglednih redakcija. U projekt su još od prosinca prošle godine udruženi: El Mundo (Španjolska), Falter (Austrija), L’Espresso (Italija), Le Soir (Belgija), Mediapart (Francuska), NRC Handelsblad (Nizozemska), Newsweek (Srbija), Politiken (Danska) te rumunjska platforma RCU/The Black Sea. Prvi materijali objavljeni su u travnju 2016., a poslije su se timu pridružili još portugalski Expresso i britanski Sunday Times. Teren za objavu slatkih transfernih bombončića i ljutih poreznih utaja pripreman je na sastancima novinara u Hamburgu, Mechelenu, Parizu i Lisabonu. Za razmjenu podataka oni su pokrenuli zaštićenu internetsku platformu. Nemojte sumnjati u njemačku sustavnost, u evaluaciju dokumenata bilo je uključeno 60-ak novinara, urednika, grafičkih dizajnera, odvjetnika i IT stručnjaka.

Sumnjivi transferi

John pritom za ponuđenu “sirovinu” od novina nije tražio ni novčića. Koristoljublje je, kaže, posljednja stvar zbog koje bi zagazio u ovakvo minsko polje. Već je odbio ponudu izvjesnog agenta da preda ili uništi dokumente u zamjenu za 650 tisuća eura. John sebe doživljava modernim Robinom Hoodom, on je osvetnik na strani običnog, normalnog nogometnog navijača. “Navijači moraju shvatiti da svakom plaćenom ulaznicom, svakim kupljenim dresom ili televizijskom pretplatom zapravo hrane ekstremno korumpiran sustav koji je sam sebi svrha”, objašnjava John.

Što do danas znamo o zviždaču koji je posijao paniku u uredima Real Madrida, Bayerna, Tottenhama, Manchester Uniteda, Porta i Sportinga? Znamo da se definitivno namjerio na akciju nakon ljetnog prijelaznog roka 2015. kada su portugalski prvoligaši realizirali seriju vrlo nejasnih i sumnjivih transfera.

“U Europi postoje lige koje u potpunosti kontroliraju samo tri ili četiri igračka agenta koji, pak, neprestano trguju s korumpiranim klupskim predsjednicima. Nogometni sustav iznutra proždire samoga sebe”, kaže John. Iz podatka da ga žuljaju anomalije u portugalskim klubovima dalo bi se naslutiti da je John Portugalac, ali novinar će nam zamutiti fokus tvrdnjom da je riječ o pametnom i mladom čovjeku, poliglotu koji govori pet jezika (uključujući i ruski), bonvivanu koji noću partija uz veće količine piva, ptici selici koja stalno putuje i ne drži je mjesto. Da, i John nije njegovo pravo ime.

Osim lažnim imenom, svjetski nogometni zviždač broj jedan uspješno se kamuflira i imidžem. U redakciju Spiegela ušetao je kao maneken second hand trgovine, u trapericama s rupama i prljavim cipelama. U tzv. sigurnoj sobi sa šest računala s posebnom enkripcijom, koju je redakcija podigla za potrebe projekta Football Leaks, poslije je ipak plivao kao riba u vodi. Istodobno je radio za dva kompjutora, u krilu držao upaljen laptop i simultano provjeravao serije dokumenata. Kroz obilje podataka probijao se uz pomoć posebnog softvera koji u radu koriste kriminalisti i porezni istražitelji. Tijekom boravka u Hamburgu John je pokušavao dokučiti tko bi mogao biti skriveni vlasnik kompanije osnovane na Malti, a koja ima prste u više suspektnih nogometnih transakcija.

Gazde iz sjene

John je s razlogom izabrao život u ilegali, napisao je Spiegelov novinar nakon što je proučio građu i shvatio da je “planet nogomet” napučen brojnim divnim ljudima kakve na filmskom platnu najčešće utjelovljuje Joe Pesci. Postoje, recimo, tragovi koji vode prema kazačkoj, turskoj i ruskoj mafiji, kao i dokumenti što ukazuju na sumnjive veze nogometa i nekih afričkih despocija. Premda je očito da koriste stečeno bogatstvo kako bi prodrli u nogometni biznis, za te ljude nećete čuti u javnosti, njihova imena nećete čitati u medijima. Sve što ih zanima jest držati svoje poslove daleko od medija, a Johnovi reflektori čine upravo suprotno.

Da je na njega otvorena sezona lova, John je shvatio kada se uhvatio poslova Doyena, međunarodne sportske marketinške kompanije sa sjedištem u Engleskoj i na Malti, koja obrće milijunske iznose kroz transferne odštete i autorska prava igrača. Čim je zviždač objavio prve dokumente o Doyenovim operacijama, kompanija je pokrenula službeni istražni postupak u uredu lisabonske policije, ali je usput za svaki slučaj angažirala i cijeli odred odvjetnika, IT stručnjaka i privatnih detektiva s egzotičnim preporukama u biografijama. Jedan od tih detektiva bio je blizak suradnik dubioznog ruskog oligarha, a drugi diplomac britanske vojne škole s ratnim iskustvom iz Iraka i Afganistana. Pritisak je donio određene plodove, stranice Football Leaksa blokirane su više puta.

Doyen grupa prokazana je Johnovim “leaksima” kao svojevrsni investicijski fond pomoću kojega skriveni vlasnici brzo obrću i oplođuju svoj kapital, a pritom do dobrobiti klubova drže kao i do “mira u svijetu” ili “ljubavi među narodima” ili neke slične prazne parole. Takvo djelovanje Fifa tretira kao “vlasništvo treće strane” (TPO) i stavlja ga izvan zakona; zbog takve Doyenove “pomoći” nizozemski prvoligaš Twente kažnjen je poslije trogodišnjom zabranom nastupa u europskim natjecanjima. John je u ovom konkretnom slučaju otkrio da se Doyen za pozajmicu od pet milijuna eura ugradio u buduće transfere sedmorice nogometaša Twentea. Na prvi pogled nema ničega spornog u tako osmišljenoj poslovnoj suradnji jer je Twenteu trebao novac za slaganje momčadi i razbijanje trofejne hegemonije tradicionalnih klubova, Ajaxa, PSV-a i Feyenoorda, ali klauzule otkrivaju da partneri nisu bili nimalo ravnopravni. Twente se, naime, obvezao prihvatiti svaku ponudu koja bi za te igrače došla u klub, a ako bi slučajno odbio iznos, morao je kompenzirati Doyenu uloženi novac, i to redovito uz kamatu. Tako bi u konačnici poslovni rizik preuzeo samo klub, dok kompanija bez zabune izvlači dobit. Usput rečeno, u sličan se kontekst posljednjih mjeseci u našoj javnosti dovodilo Dinamova talentiranog reprezentativca Antu Ćorića.

Tajnoviti zviždač

Stranke na udaru Football Leaksa pokušavale su štititi svoje interese pozivima na zabranu zviždačke stranice i na obustavu curenja dokumenata, tvrdeći da su pribavljeni protuzakonito, hakiranjem ili jednostavno krađom. Taj dio priče zaista jest u magli. Iako su mailovima ili telefonski kontaktirali stotine puta, iako su se više puta sastali uživo, Spiegelovi novinari nisu uspjeli do kraja otvoriti tajnovitog zviždača. Nejasno je, priznaju oni, podržavaju li Johna neki moćni patroni iz sebičnih razloga. John ne otkriva suradnike, ali priznaje da je njegov rad dio udruženog i sinkroniziranog napora. Neki hrvatski sugovornici s boljim pregledom igre upozoravaju da su Football Leaks priču lako mogli pokrenuti i ljudi iz samog srca nogometnog sustava, oni koji vjeruju da su kompanije poput Doyena ili agencije Gestifute u vlasništvu superagenta Jorgea Mendesa (zastupa Mourinha, Ronalda, Di Mariju, Falcaa itd.) postale prijetnja Uefi, Fifi i najvećim klubovima. “Mendes kontrolira baš sve”, šapću nam.

Nečasne namjere

Na drugoj strani nastavlja rovati crv sumnje - što ako je John ucjenjivač i ako je u igru krenuo s nečasnim namjerama? Jer, postoji i tamna strana priče, priznaje Spiegel.

Naime, 3. listopada 2015. godine, samo pet dana nakon što je u online izdanju zaživio projekt Leaksa, na adresu Nelija Lucasa, jednog od vodećih Doyenovih menadžera, stigao je mail izvjesnoga Artema Lobuzova. Nije razjašnjeno je li se gospodin Lobuzov lažno predstavio, do danas mu nisu ušli u trag, ali poznato je da je mail stigao putem Yandexa, ruskog providera čije usluge koristi i Football Leaks. U pisamcu Lobuzov objašnjava da posjeduje robu vrlo delikatnog sadržaja. “Sve bi moglo završiti na internetu, a zatim i na stranicama europskih novina. Vi svakako ne želite da se to dogodi, zar ne? Ali, možemo razgovarati”, pisao je Lobuzov.

Kao čovjek s renomeom u nogometnim krugovima, zainteresiran za očuvanje interesa kompanije, Lucas nije ostao imun na ponudu te je predložio Lobuzovu da se u tišini dogovore o cijeni. “Info će biti uklonjen za iznos između 500.000 i milijun eura. Riješit ćemo stvar u najvećoj mogućoj tajnosti, predlažem uz posredovanje odvjetnika”, odgovorio je ovaj prije nego što je u vatru gurnuo izvjesnog Anibala Pinta, odvjetnika iz Porta i sitnu ribu u usporedbi s kapitalcima koji su zauzeli suprotnu stranu pregovaračkog stola.

Priča kaže da se Pinto na prvom sastanku krajem listopada predstavio samo kao posrednik između Lobuzova i drugog, nepoznatog odvjetnika te da je predložio Doyenu nagodbu: dokumenti će prestati curiti u zamjenu za 300 tisuća eura. Ubrzo se preplašio da bi mogao završiti s optužnicom za ucjenu pa se evakuirao iz priče. U zraku je ostala visjeti dvojba - tko je Lobuzov? Skriva li se iza prezimena John glavni distributer “leaksa” prema europskim redakcijama? Ili su možda suradnici? Suočen s ovim pitanjima, John je uzeo dramsku pauzu od nekoliko minuta...

- Nismo hakeri, sve što imamo jest dobra mreža različitih izvora. Sve te komične optužbe dolaze iz kriminalne organizacije, a Doyen nije ništa drugo nego mafijaška organizacija - odgovara zviždač.

Kontroverzni ljudi

Spiegel i suradnici iz konzorcija istraživačkih novinara na kraju su ipak svjesno preuzeli rizik objave informacija koje bacaju novo svjetlo na nogometni biznis. Argumentacija njemačkog magazina pije vodu: suradnja novinara i zviždača nikad nije laka, uvijek uključuje dvojbe oko osobnih motiva ili viših, plemenitih ciljeva u ime kojih oni kreću u pustolovinu objave poslovnih, vojnih, obavještajnih tajni. Zviždači su kontroverzni ljudi, Edward Snowden i Chelsea Manning obilježeni su kao američki izdajnici, na drugoj strani Herve Falciani i Bradley Birkenfeld su zviždanjem otkrili da velike švicarske financijske institucije asistiraju klijentima u poreznoj utaji, čime su pridonijeli ukidanju švicarske bankarske tajne.

“Zviždači su postali zviždači upravo zato što su bili spremni prekoračiti zadane granice: ponekad je riječ samo o granicama pristojnosti i morala, a ponekad o zakonskim ograničenjima. Zbog toga ih često doživljavaju herojima, iako vrlo rijetko postaju sveci”, objašnjavaju Spiegelovi novinari s kakvim su se zamkama sudarali na putu do važnih otkrića.

A što u nastavku zviždačke karijere čeka Johna? Čini se - ništa dobro ako se zaista služio mailom gospodina Lobuzova.

“Čuvajte novac, trebat će vam”, napisao je Lobuzov u završnom mailu Neliju Lucasu i dobio dvosmisleni odgovor iz mafijaških filmova: “Ne prijetimo ti batinama koje si zaslužio jer nismo banditi nego ljudi od karaktera i načela. Dobit ćeš drukčiju i puno bolniju lekciju...”