USLUGA IZ ZÜRICHA Fifa je Kovaču samo olakšala posao, Šimunić više nije ni za Dinamo

Za dan, dva ili tri, kada se slegne melodramatsko-domoljubna prašina podignuta uslijed “terora Fife” i Damir Vrbanović prigodničarsku pozu žustrog borca protiv nepravde zamijeni poslovičnim stavom birokratskog šampiona ispražnjenog od sadržaja - što će, dakle, tada ostati od slučaja nogometaša Josipa Šimunića ? Ostat će igrač pred mirovinom. Veliki igrač. I bivši igrač kojem nisu na vrijeme šapnuli da treba stati kad je najbolje...

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je Fifina Disciplinska komisija drastičnom kaznom hrvatskom reprezentativcu zapravo odradila posao koji bi u narednih šest mjeseci čekao Niku Kovača. Delikatna je stvar posrijedi; u nekakvom pobjedničkom klupku Kovač i Šimunić su na terenu tijekom posljednjih desetak godina razmijenili skoro pa sablažnjivu količinu muških nježnosti, a sada bi čovjeka valjalo otpiliti iz konkurencije samo zato jer je na travnjaku sve slabiji i ranjiviji. I takav oduzima mjesto mlađim i potentnijim igračima poput Lovrena ili Vide.

Nezgodan klinč

Nije baš najjasnije kako bi se u tom klinču proveo Niko Kovač da se u njega zaista morao upustiti. Tko ne vjeruje, neka se raspita kod Slavena Bilića koji se na Euru 2012. drznuo Šimuniću pretpostaviti Gordona Schildenfelda. Nakon turnira Bilić je iz novina saznao da Joe Šimunić, dojučerašnji mu lojalni suradnik, vertikala svlačionice i izbornikova produžena ruka na terenu, o Slavenovu opusu, stručnosti i ljudskim vrlinama zapravo misli sve najgore. Bio je to, priznat ćete, originalan prilog famoznom zidanju kulta nacionalne momčad.

Jednog dana kada HNS odluči sagraditi Kuću slavnih hrvatskog nogometa, Šimunić će neizostavno dobiti svoj kutak. Skupio je 105 nastupa za reprezentaciju i trajao je rekordnih dvanaest godina, što je urnebesan domet za igrača koji se među “vatrene” ušuljao na vrata za poslugu, na Jozićevoj korejskoj turneji kao još jedan u nizu navodno talentiranih našijenaca “from down under”. Fascinirala je svih ovih godina njegova nogometna inteligencija, haklerski izbrušena tehnika, pobjednički gard i stav kojim je provocirao usporedbe s Nestom. Nema dvojbe da je Šimunić zadužio reprezentaciju.

Istekao rok trajanja

Nije, međutim, dvojbeno niti to da je Šimuniću istekao vijek trajanja na glamuroznoj pozornici. Ne radi se pritom samo o godini proizvodnje - na pragu 36. rođendana Joe je poletarac za Giggsa, Zanettija ili Schwarzera, vratara Chelseaja, koji je u 42. upravo debitirao u Ligi prvaka - nego o krivulji forme koja sugerira da zenit vlastite karijere već neko vrijeme gleda u retrovizoru.

U potrazi za dokazima ne morate prekopavati arhive, bit će dovoljno sjetiti se Sulejmanija na širokom prostoru beogradske Marakane i proanalizirati Šimunićeve nastupe u Dinamovim dvobojima Europske lige ove jeseni. Nemoćno je stoper mahao rukama u Sofiji protiv Ludogorca (0-3), u Eindhovenu (0-2) se okružen suparničkim “jurilicama” vrtio po šesnaestercu uspaničen kao dijete izgubljeno u vrevi šoping-centra.

Tanak klupski učinak

Finale obrušavanja u blato odigrao se prošlog tjedna, u trenutku kada je slovenski napadač Bezjak “tunelom” u Dinamovu petercu posjeo Šimunića na stražnjicu prije nego što je zabio pobjednički gol za Ludogorec. Ukupno je Joe s kapetanskom vrpcom oko ruke na terenu u Europskoj ligi proveo pet utakmica, 450 minuta, a Dinamo je tijekom tog putovanja primio devet golova i osvojio jedan bod. Ukratko, klupski učinak Josipa Šimunića u očitom je raskoraku s njegovim ambicijama u reprezentativnom okruženju.

Umjesto oproštajnom utakmicom i fanfarama, Šimunić na koncu u igračku mirovinu odlazi brutalnim klizećim startom Fifinih disciplinskih sudaca. U kolektivnu će memoriju biti upisan kao veliki igrač koji nije znao režirati posljednje poglavlje karijere, što opet nije razlog da danima prolijevamo krokodilske suze. Za promjenu, može se priču ozabaviti onom alanfordovskom maksimom za kojom u sličnim životnim filmovima katastrofe rado poseže jedan kolega. Bolje užasan kraj, nego užas bez kraja...