Već se godinama u isto vrijeme ponavlja ista priča: slom momčadi i početak kraja trenera

Nakon što je Split porazio Dinamo, trener “modrih” Ante Čačić rezignirajućom opaskom “pa nek me smjene” još je jednom, zapravo, ponudio ostavku. I to opet novinarima. Iako besmisleno, takvi potezi Dinamova trenera prema sedmoj sili već su toliko deplasirani da ih ne treba komentirati.

Mamić ostao miran

Važnije je pitanje ono što se dogodilo u Splitu, a i to je jedino na koje je Čačić trebao odgovoriti. Novinarima nije. A izvršnom predsjedniku Zdravku Mamiću možda i jest jer je “gazda” splitski poraz podnio i više nego dobro. Barem u javnosti.

Kao prvo, nitko ne smatra da Dinamo ima veto na gubitak bodova u domaćoj ligi. Svatko, pa i “modri”, u svaku utakmicu ulaze s tri opcije: pobjeda, poraz i neodlučeni razultat. No, u Dinamovu je slučaju takav pristup gledanja na modri život u domaćem prvenstvu znatno otežan u odnosu na ostale klubove HNL-a. A evo i zašto.

Zato što je Dinamo klub (kakav takav, ali ipak jest) koji igra u Ligi prvaka, zato što njegovi igrači zarađuju više nego ostatak lige zajedno, zato što su financijski potkovani i slijedom toga ne fali im ni, što se kaže, ptičjeg mlijeka.

Nema samopouzdanja

I zato Ante Čačić poraz od Splita ne može prehodati tek tako. Činjenica je da ga je stiglo što i njegove prethodnike - pad momčadi oko Svih svetih. Upravo negdje u ovo doba godine svlačionica gubi samopouzdanje i kiksa tamo gdje inače postiže bodove s pola snage.

U kolovozu su tom istom Splitu zabili četiri komada u drugom poluvremenu, a u subotu nisu imali pravu akciju tijekom cijele utakmice na Parku mladeži. Intenzivne i rane pripreme, potom neprestani ritam utakmica srijeda-nedelja ili subota-utorak, traumatično igranje u Liga prvaka i s njom udar na samopouzdanje zbog izostanka ikakva sportskoga rezultata, pa čak i naznake mogućega sportskoga pothvata. No, to je samo novinarska analiza jer Ante Čačić prima plaću da detektira, ali i riješi sve, pa i te probleme, poput kilave svlačionice.

Calello je slika i prilika

Za loš dojam svakako je kriva i atmosfera. U Maksimiru je kao na pogrebu, a čim prođu naplatne kućice u Karlovcu, “modri” postaju meta. Vrijeđaju ih gdje god stignu. Od navijača do igrača protivničkih momčadi. Teško da mladi igrači Dinama mogu biti imuni na to.

Velik problem je što se u Dinamu i dalje kupuje po načelu “što jeftinije to bolje”, zbog čega je kvaliteta u drugom planu. U Maksimiru je najvažnije da odšteta ne prelazi zadane okvire kako bi se što bolje moglo utržiti kada te iste igrače prodaju.

Zato im se događaju slučajevi poput Carrasca, a sve više i Calella. Argentinac ima deset nastupa u skupini Lige prvaka, a teško da može vratiti i ono što je uloženo u njega.

Nadalje, u Splitu se vidjelo kako ova momčad previše ovisi o Sammiru. U Zaprešiću je bilo problema dok nije ušao u igru, kao što je poraz Dinamo nije imao nijednu smislenu akciju na Parku mladeži.

Problem ovog Dinama je i rani početak sezone zbog europskih kvalifikacija. U studenom igrači Dinama djeluju kao ispuhane lutke. Nemotivirani i izraubani do krajnjih granica. Tada bi, osim trenerovih metoda, do izražaja trebala doći i ta dužina klupe, ali zbog loše selekcije klupa nije na visini zahtjeva.

Na kraju, uteg oko vrata je i okolina. Nigdje se poraz ne doživljava tako tragično kao onaj Dinamov u HNL-u. Svojom dominacijom toliko su razmazili navijače da se svaki trijumf Dinama smatra normalnim, a od poraza ili remija radi se tragedija i traže se glave.