Bio je 18. svibnja 2006. godine kada se Arsenal posljednji put približio nekom vrijednom komadu srebrnine. Igrala se finalna utakmica Lige prvaka u Parizu i “topnici” su u finišu prvog poluvremena načeli Barcelonu pogotkom Sola Campbella, iako su od 18. minute igrali s desetoricom igrača nakon isključenja vratara Lehmanna.
U nastavku je Thierry Henry potratio neke obećavajuće prilike i petnaestak minuta prije kraja Samuel Eto’o i Julian Beletti su okrenuli meč naglavce. Barcelona je pobijedila 2-1 i osvojila naslov europskog prvaka, Ronaldinhova generacija utabala je stazu Messiju i suigračima za stvaranje najvrjednije trofejne dinastije ovog stoljeća, a Arsenal se do danas nije oporavio od tog šoka. Ne samo da su trofeji u sjevernom Londonu postali daleki predmeti čežnje, nego se počeo događati egzodus zvijezda. Fabregas, Adebayor, Nasri, Clichy, Van Persie pobjegli su iz kluba u strahu da će spustiti zastore na karijere kao veliki igrači s rupama u profesionalnim biografijama…
Već se tražio nasljednik
Uslijed osam sušnih godina strpljenje navijača se u predvečerje nove sezone našlo na rezervi i njihov je sindikat čak izašao u javnost s ultimatumom. “Nema razloga da klub nudi novi ugovor Arseneu Wengeru dok nam ne dokaže da je i dalje sposoban osvajati trofeje”, stajalo je u pismu. Počela se ljuštiti pozlaćena oplata na figuri 63-godišnjaka koji je promijenio format kluba, učinio ga stalnim rezidentom Lige prvaka i nagovorio čelnike da počnu igrati globalno te presele klub na novi, moderni stadion. Ime Jürgena Kloppa odjednom se naselilo u navijačke blogove kao idealno rješenje za post-wengerovsku fazu, “tranzicija” je postala omiljena mantra među fanovima, a domaći poraz u prvom kolu Premiershipa protiv Aston Ville aktivirao je vulkan bijesa. Tih se dana činilo da bi i vječno odmjereni Wenger mogao puknuti pa u nekom adrenalinskom naletu spakirati stvari, ostaviti na stolu nedovršene nacrte potencijalnog remek-djela koje je počeo graditi u sjevernom Londonu i krenuti prema, recimo, PSG-u…
Najskuplji u povijesti
Ako je nešto/netko nedostajao Arsenalu za rezultatski iskorak, onda je i taj problem riješen kupovinom Mesuta Özila posljednjeg dana prijelaznog roka. Poznatu “stipsu” Wengera mora da je jako boljelo dok je uplaćivao Realu 50 milijuna eura za najskuplje pojačanje u povijesti kluba, ali svakom novom utakmicom postaje jasnije da je investicija opravdana. 24-godišnji njemački “špilmaher” je igrač kakvog na Emiratesu nisu imali; lansirna rampa za Giroudove golove, savršena mantinela veznim igračima, plus strijelac suptilnog dodira.
Njemačka kolonija
“Gol kakav je postigao Napoliju, mekani a ipak neobranjivi udarac, razlog je zbog kojeg će Arsenalovi navijači rado platiti ulaznicu”, piše Daily Mail u izvještaju s utakmice.
U Özilovu slučaju nije posve nebitno niti trofejno jamstvo koje je stiglo u paketu s igračem. Bio je prvak Španjolske, i osvajač Kupa kralja, i europski prvak s U-21 njemačkom reprezentacijom, i osvajač njemačkog kupa u dresu Werdera. Stigao je u klub kao Realov tehnološki višak, istom onom stazom kojom su u sretniju budućnost bježali Bergkamp (iz Intera) i Henry (iz Juventusa). Je li Özilov dolazak nagovještaj da se u Arsenalu napokon kuha nešto veliko, ili tek naznaka da njemački postaje materinji jezik (Mertesacker, Podolski, Gnabry) u svlačionici “topnika”?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....