XAVI Odlazak čovjeka koji je redefinirao ulogu veznjaka i promijenio španjolski nogomet

Zrende, muve, babe, sride, kolo, ukolo, ševa, šega, zuja... Puno je lokalnih naziva za ovu igru: ono kad igrači stanu u krug i počnu se dodavati loptom, a jedan - ili više njih - u sredini je i pokušava ih u tome omesti, odnosno osvojiti posjed. U Kataloniji je rondo. Na svakom treningu i prije svake utakmice Barcelonine zvijezde igraju rondo, radeći isto ono čemu su postali vični još u predškolskoj dobi; YouTube je prepun videa na kojima možete vidjeti fenomenalnu vještinu koju u toj igri pokazuju, odigravajući svaku loptu “iz prve”.

Šampion ronda je Xavier Hernández i Creus, poznatiji kao - Xavi. “Rondo, rondo, rondo. Svaki, baš svaki dan: pum-pum-pum-pum, uvijek samo jedan dodir. ‘A Mig toc’, uvijek je govorio Charly Rexach: pola dodira. Ne postoji bolja vježba”, ispričao je Sidu Loweu u intervjuu za Guardian.

Španjolski novinar Gaby Ruiz za Canal+ radi dokumentarce u kojima traga za “izvorištima” velikih igrača današnjice, odnosno posjećuje i snima mjesta na kojima su počeli igrati nogomet i razvijati svoju tehniku. U rujnu 2012. pratio sam ga po Velebitu i parkiralištima nekoć prognaničkih zadarskih hotela kad je radio priču o Luki Modriću, a još dosta ranije napravio je takav dokumentarac i o Xaviju.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok su klinci s loptom u centru grada posvuda još bili uobičajen prizor, današnjem Barcinu maestru i njegovim prijateljima prvo je igralište bilo Plaça del Progrés u rodnoj Terrassi, gradu u okolici Barcelone.

Ondje su iz dana u dan u improviziranim uvjetima na betoniranom šetalištu igrali nogomet.

Utakmica na trgu

“Kad je imao nastavu popodne, mama ga je rano ujutro slala po kruh”, prepričava Ruiz. “Pekara na trgu bila je jedino mjesto u susjedstvu gdje se prodavao svježi kruh. Nije to bilo kao danas kada ga svugdje možete kupiti. Ujutro nije još bilo puno ljudi na trgu pa su djeca imala najviše prostora za loptanje i često se događalo da Xavi zaboravi na kruh i ostane igrati...”

Plaça del Progrés punila se klincima i u drugo doba dana. Ako ih nije bilo dovoljno za pravi hakl ili ako zbog šetača nisu imali dovoljno prostora, pucali su na gol, a “gol” je u tom slučaju bio novinski kiosk (“Naravno, na užas prodavača koji ih je neprestano tjerao”, smije se Ruiz) ili bi igrali rondo. Kad je Xaviju bilo samo šest godina, ondje ga je zapazio Barçin čovjek - jer tada je još bilo uobičajeno da skauti otkrivaju klince po livadama i trgovima - ali Xavi je bio najmanji među vršnjacima i prošlo je još pet godina dok ga nisu primili u La Masiju.

U osamdesetima je Barcelona proživljavala veliku krizu identiteta, sustavi igre mijenjali su se sa svakim trenerom i neke loše stare navike ponovno su uzele maha. Danas to zvuči nevjerojatno, ali postojala su i pravila o minimalnoj visini igrača za pojedine pozicije. Pep Guardiola je jednom prilikom ispričao anegdotu kad je kao 15-godišnjak išao na liječnički pregled na kojemu su trebali utvrditi koliko će još narasti: kad su mu rekli da će to biti oko 180 centimetara, počeo je skakati od veselja. To je značilo da će moći konkurirati za prvu momčad.

Prije tiki-take

No, tada španjolski nogomet općenito nije nimalo podsjećao na onaj koji će četvrt stoljeća kasnije osvojiti svijet. Prije tiki-take, prije europskih i svjetskih naslova, Španjolska se prvo morala oporaviti od posljednjeg procvata “La Furije” - pojma koji se danas ondje nerado koristi (Španjolci, pogotovo Katalonci, preferiraju reprezentaciju zvati “La Roja”, Crvena) jer priziva negativne konotacije.

Oporavak je bio dug: počeo je 1988. povratkom Johana Cruyffa u Barçu, a puni obujam dosegnuo tek dva desetljeća kasnije. Xavi je postao utjelovljenje novog stila, redefinirao je ulogu veznjaka i potpuno promijenio španjolski nogomet. A možda i samu Španjolsku.

Godine 1920. je prva španjolska reprezentacija u povijesti nastupila na Olimpijskim igrama u Antwerpenu i osvojila srebro. Na golu je bio legendarni Ricardo Zamora, a većinu igrača činili su Baski; njihov je nogomet tada bio dominantan u zemlji, možda i zato jer su - za razliku od većine ostalih - igrali na travnatim terenima. Kao od brda odvaljeni veznjak, izvjesni Jose Maria Belauste zabio je Švedskoj gol koji su mediji opisali kao “herkulski” (priča kaže da je prsima unio loptu u mrežu zajedno s četvoricom plavokosih Šveđana koji su mu visjeli oko vrata...).

Taj detalj, kao i općenito žestok i agresivan ratnički pristup po kojemu se momčad izdvajala od ostalih, domaće je novine nagnao na usporedbu sa španjolskim trupama koje su u 16. stoljeću napale Antwerpen.

Nadimak se odmah primio, a za vladavine Francisca Franca prelio i izvan nogometa.

Kako to obično biva s diktatorima, Franco je imao romantično-šovinističke ideje o karakteru svog naroda. “La Furia Espańola” poprimila je značenje same esencije “španjolstva”, skupa poželjnih vrijednosti i karakteristika koje čine nacionalni identitet: muževnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, discipline, časti.

To su ujedno bile i temeljne vrijednosti isusovačkog reda koji je u 16. stoljeću osnovao baskijski vitez Ignacije Loyola. Iako je Franco Baskima uskraćivao etničke posebnosti i kulturne slobode, istodobno ih je slavio kao španjolsku “ratničku klasu”. Generalissimo je Furiju interpretirao kao mentalitet koji je potjerao muslimane s Iberskog poluotoka, a konkvistadore nadahnuo na pokoravanje Amerike; mentalitet koji je stvorio Don Quijotea i njegov juriš na vjetrenjače.

Muževna rasa

“La Furia Espańola prisutna je u svim aspektima našeg života”, pisao je 1939. režimski glasnik Arriba. “U sportu se najbolje manifestira kroz nogomet, igru u kojoj muževnost španjolske rase može naći pun izričaj i u međunarodnim se natjecanjima nametnuti tehnički nadmoćnim, ali manje agresivnim stranim momčadima...”

U poratnim desetljećima Furija je naizmjence cvala i venula. Kad je Real Madrid zaredao s europskim naslovima u 1950-ima, s momčadi prepunom stranih zvijezda (Di Stefano, Puskas, Kopa...), Furija je jenjavala. No, ubrzo se opet rasplamsala, nakon što su 1962. vlasti odlučile da se u svrhu “zaštite španjolskog nogometnog genoma” uvede zabrana dovođenja stranih igrača u La Ligu, koja je trajala do 1973. Nedugo nakon što je maknuta, Barça je dovela Cruyffa. Do danas je to najznačajniji transfer u povijesti kluba, bilo kojeg kluba, jer Cruyff nije donio samo prvi naslov nakon 14 godina - on je, zajedno s trenerom Rinusom Michelsom, donio i nizozemski “totalni nogomet”, a na njegov prijedlog i po uzoru na Ajaxovu nogometnu školu je ustrojena i La Masia. Cruyff će se 15 godina kasnije vratiti kao trener te će i nakon drugog odlaska 1996. ostati kao neformalni savjetnik i duhovni vođa.

No, španjolska je reprezentacija više-manje konstantno igrala loš, teško gledljiv, često grub i prljav nogomet. Politički razjedinjena zemlja bila je takva i na terenu; smatralo se da jedino frenetična jurnjava, sila i agresija mogu donijeti rezultate. To su bila tradicionalno španjolska obilježja u nogometu, poput talijanske defenzive i taktičke prepredenosti ili njemačke discipline i snage.

Posljednji veliki procvat La Furia je doživjela s još jednim Baskom, Javierom Clementeom.

Njegov Athletic Bilbao osvojio je 1980-ih dva uzastopna naslova prvaka i bio utjelovljenje strahovito agresivnog i fizičkog nogometa. Clementeov čovjek za posebne zadatke, Andoni Goikoetxea, “proslavio” se po tome što je brutalno ozlijedio i Bernda Schustera i Maradonu - kasnije se hvalio da kopačku kojom je razderao El Diegove ligamente čuva kao suvenir u staklenoj kutiji.

Agresija, a ne tehnika

Tadašnji trener Barcelone, Argentinac César Luis Menotti, rekao je: “Jednom kad Španjolska na terenu odluči biti toreador, a ne bik - igrat će bolji nogomet”. Clemente je, pak, veći dio 1990-ih bio i španjolski izbornik te forsirao isti jurišni nogomet zasnovan na dvojici “razbijača” u veznom redu; agresiji, a ne tehnici. On je skovao izraz tiki-taka kao ruganje suparničkim momčadima koje su igrali suprotno od Furije, beskrajnim “pimplanjem”. 1998., iste godine kad su Španjolci potjerali Clementea s klupe, 18-godišnji Xavi Hernández debitirao je za prvu momčad Barçe. Najprije kao alternativa Guardioli na zadnjem veznom, a tek pet godina kasnije, kad je za trenera došao Frank Rijkaard, na poziciji koju i danas igra. Već za Rijkaardove vladavine, koja je vratila nizozemski stil i postulate koje su na Camp Nou postavili Cruyff i njegov asistent Carles Rexach, Xavi je postao ključni igrač momčadi te 2006. s njom osvojio Ligu prvaka. S reprezentacijom je dvije godine kasnije uzeo Euro, proglašen je i najboljim igračem turnira.

A onda se vratio Guardiola i kao trener podignuo stvari na višu razinu.

Procvjetao je Messi, briljirali su Iniesta, Busquets, Puyol, Pique i ekipa, a Xavi je postao pravi ljudski metronom i gotovo nepogrešiv playmaker. Iz sezone u sezonu odigravao je mnogo više dodavanja od bilo koga drugog, imao i najviše točnih, a ponekad se događalo da u utakmici doda više od 100 puta i nijednom krivo. “Maki”, zovu ga suigrači: skraćeno za “Maquina” (stroj), zato jer uz njega Barça izgleda kao perpetuum mobile. Neprestano u pokretu, sve vidi i sve zna.

A da se rodio nešto ranije, zbog visine (170 cm) nikad ne bi dospio do Barçe - kao ni Messi, ni Iniesta.

“Nikad me nije strah primiti loptu u bilo kojoj situaciji”, rekao je Grahamu Hunteru u knjizi “Barça”. “Moram je dobiti i odigrati 100 puta tijekom utakmice. To je… potreba.”

Možda i bolest, rekli bi oni kojima je tiki-taka uvijek bila tek dosadno “pimplanje”, ali Xavi u intervjuu za Guardian objašnjava: “To je ono što ja radim: tražim prostor. Stalno. Prostor, prostor, prostor. Naš nogomet je napadački. Želimo loptu i želimo napadati. Kombinirati, dodavati, igrati. To je nogomet, barem za mene.

Za trenere poput Clementea ili Capella postoji drugi tip nogometa.”

Vidi li sebe kao branitelja vjere, ideologa - pitao ga je Sid Lowe. “Ja sam romantik. Sviđa mi se to što je talent, tehnička sposobnost, danas cjenjeniji od fizičkih mogućnosti. Da nije tako, ne bi to bila ista igra. Kada dođete u Barçu, prvo što vas uče jest: misli, misli, misli. Brzo. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Pogledaj oko sebe prije nego što primiš loptu, vidi je li ti čovjek slobodan. Pum. Iz prve...”

Sve baš kao u rondu - vježbi koju je kao obaveznu uveo Cruyff, a za Guardiolu kažu da mu je postala gotovo opsesija. Kao i Xaviju. Zajedno su tiki-taku ustoličili u novi nacionalni stil i definitivno Španjolsku pretvorili iz bika u toreadora.

Iz onoga koji u rondu kao muha bez glave juriša na loptu u onoga koji ga dodavanjem vara: a mig toc, pola dodira. “Momčad igra onako kako igra njen playmaker”, napisao je u El Paisu izbornik Vicente Del Bosque u povodu njegova povlačenja iz La Roje. “On je bio reprezentativan za Španjolsku, odredio je naš stil.”

Xavi će ovoga ljeta napustiti Barçu, poslije 24 godine. Ide u Katar gdje se i Pep našao potkraj igračke karijere. Za njim će ostati praznina, ali i ostavština. Za “Makija” je igra prije svega radost, želja; njegov je nogomet onaj u najčišćoj formi, u osnovi isti kao i onaj koji je igrao kao dijete na Plaçi del Progrés.

Miris trave

A ondje više nema ni pekare u koju je išao po kruh, ni kioska u koji je nabijao loptu. Ima natpisa na kojima piše: “Fútbol prohibido”. “Centar je renoviran i skockan, za turiste. Nema više nogometa”, priča Gaby Ruiz. On je zadnji put bio u Terrassi u listopadu prošle godine kad je Xavi onamo doveo Cruyffa. Uz pomoć fondacije koju vodi veliki Nizozemac, otvorili su novo urbano igralište za mali nogomet. Fondacija je dosad napravila oko 200 takvih diljem svijeta. Xavi je tada potvrdio ono što se odavno zna: da će i on postati trener.

“Cruyff me podsjetio da je igranje nogometa najljepša stvar u našem životu”, izjavio je Xavi tom prilikom. “Jednom kad karijera prođe, trenerski posao je sljedeća najljepša. Uživat ću kad se ujutro budem budio znajući da ću osjetiti miris trave na terenu i čuti zvuk kopačke koja udara loptu. To je moj život.”

Niz se nastavlja, a Camp Nou će ga jednoga dana dočekati raširenih ruku. Kombiniraj, dodaj, odigraj. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Iz prve, brzo. Zrende, ševa, muve, ukolo. Pum-pum-pum-pum.