Čak i ako ne farbamo brojke, na Sljeme se prije dva mjeseca popelo dvostruko više navijača da podrži Ivicu Kostelića i pogleda izbliza svijet “bijeloga cirkusa”, nego što se u srijedu navečer na maksimirskim tribinama okupilo gledatelja ne bi li opipali puls hrvatske nogometne reprezentacije, zapljeskali Modriću te u dobroj vjeri i još boljem raspoloženju ispratili Bilićeve dečke u skorašnju Euro avanturu.
Ne zanimaju ih ‘mali’
Prije mjesec dana svjedočili smo kako taj mladi čovjek Gojanović, kao čarobnim štapićem, puni do vrha zagrebačku Arenu. Ne jednom, ne dvaput, nego sedam puta zaredom u 15 dana! Stotinu i pet tisuća gledatelja (105.000!), cijela jedna Maracana, natiskala se tih dana u dvorani koja svojim kapacitetom straši zagrebačke sportske ikone, nekoć i europske prvake, Cibonu i rukometni klub Zagreb.
Maksimirski brojač nemilosrdno je u srijedu navečer registrirao 6111 gledatelja, na prvoj ovogodišnjoj utakmici najdraže od svih hrvatskih reprezentacija i posljednjoj u Zagrebu do nastupa na lipanjskom prvenstvu Europe. Iz očišta velikog entuzijasta Gojanovića, maksimirska je brojka sasvim sigurno fijasko, jer on je, eto, znao upakirati gotovo bezimene dečke u primaljivi paket, premda barem polovica gledatelja hokeja u Zagrebu ni danas ne zna baš pravila igre, a nije ni sasvim sigurna za kakav se to trofej bore. Eduardu, Modriću, Kranjčaru, Srni - pa to su naši dečki, razvalili su, onako baš po navijačkom guštu, Tursku usred Istanbula, za 100 dana istrčat će kontra Irske na otvaranju Eura - Zagreb je okrenuo leđa.
Ni prvi, ni zadnji put. Niti samo njima. I generacija “velikih vatrenih”, Bobana, Šukera i Prosinečkog..., sjeća se kako ih je, nakon izvrsne partije u Beogradu, gdje su im na Marakani u jednom trenu utakmice isključili i struju, tri dana kasnije u Zagrebu protiv Malte došlo pozdraviti jedva nekoliko tisuća ljudi. Zagrebačku publiku ne zanimaju nogometni patuljci, a ne zanimaju ih ni prijateljske utakmice. Na oproštaj Dražena Ladića protiv svjetskog prvaka Francuske (0-2) došlo je 28. svibnja 2000. tek 10.000 gledatelja.
Bila je to jednim dijelom i navijačka odmazda za neodlazak na Euro u Belgiju i Nizozemsku. Jednako je malo ljudi s maksimirskih tribina gledalo 1999., odnosno 2000. prijateljske utakmice s nogometnim divovima, Italijom (0-0) i Njemačkom (1-1). Dakle, nisu samo pritvoreni dužnosnici, afera ofsajd, otužna krvna slika domaćega nogometa te bahati vladari Rusanove i Maksimira uzročnici navijačkoga podbačaja.
Najgledaniji u regiji
Neimaština u kojoj s koprca hrvatski čovjek, kraj mjeseca, utakmica u večernjem terminu, nekomfor maksimirskoga stadiona, cijela paleta utakmica na desetak sportskih TV kanala, odbojan, vulgarni jezik nogometnih vlastodržaca, reprezentacija pomalo i otuđena od naroda, pa onda povrh svega ipak je to samo prijateljska utakmica - a od takvih u nogometu nema gorih, jer naš nogometni navijač mnogo manje navija za, a mnogo više protiv - odbili su ljude preksinoć od Maksimira.
E, sad, pravo je pitanje zašto se nije igralo u Splitu, gdje je na Poljudu prošle subote slabašnoga Hajduka protiv Istre gledalo više od deset tisuća ljudi? Ili, u Rijeci, Osijeku, Varaždinu, gdje bi se sasvim sigurno za Modrića&Co. tražila karta više? No, dok se ekipa iz Rusanove trenutno, kako to Srebrić kaže, akomodira na suživot s novim ministrima jer im tako “nalaže situaciona opstojnost”, dotle se ne može baviti tako banalnim pitnja. Tisuća gore, tisuća dolje, svejedno. Oni ionako broje miljkoviće... A i Hrvatska je ionako bila najgledanija u regiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....