Zvijezde Premiershipa prevarile državu za desetke milijuna funti

ZAGREB - Poreznici protiv igrača 1-1. Tako bi se u najmanju sličicu mogao sažeti pravi rat kojeg u Engleskoj nogometaši Premier lige već godinama vode protiv nemilosrdnih državnih zakona.

Njihov cilj je samo jedan: da im džep uz sve namete ostane što dublji. Sredstva ne biraju ni porezni organi, koji, otkako je u travnju 2010. uvedena viša stopa poreza na dohodak, pojačavaju nadzor onih koji love u mutnom i prate svaki trag računa.

Naplaćivanje imidža

Wayne Rooney, Gareth Barry i brojni drugi igrači domislili su se novoj taktici “kako nasanjkati državu”. Budući da je Velika Britanija sve samo ne “meka” za one koji u profesionalnom sportu žele dobro zaraditi i pritom čim manje izliti u proračun, nogometaši koriste svaku rupu u zakonu da zatvore pipu s vlastitog žiro-računa.

Jednom od zadnjih metoda pozabavio se i Sunday Times, analizirajući kako to milijuni funti zaobilaze državni budžet. Većina profesionalaca ima menadžerske tvrtke koje ih zastupaju, a oni dosjetljivi od njih uzimaju kredit. Time povlače dio porezne obveze koju bi i inače morali podmiriti, no budući da se kredit klasificira kao korist u naturi, samo četiri posto te vrijednosti prema zakonu podliježe porezu na dohodak (umjesto astronomskih 50 posto, koliko inače iznosi porezna stopa). Pravničkim rječnikom ovo možda zvuči previše zamrše- no, ali...

- Evo primjera. Za uzimanje 100 tisuća funti kredita od svoje menadžerske tvrtke, igrač će platiti porez na dohodak samo na onih 4000 funti poreza. Dakle, platit će ukupno dvije tisuće funti - objašnjava Peter Fairchild, računovođa tvrtke Begbies Traynor.

Učinkovito, nije li? Wayne Rooney je u protekle dvije godine posudio približno 1,6 milijuna funti od tvrtke “Stoneygate 48” koja se bavi njegovim imidžem i slikom u javnosti. Da se taj novac tretirao kao plaća, bio bi odgovoran za više od 620 tisuća funti poreza na dohodak.

Vizionar Cantona

Obostrano nadmudrivanje krenulo je dolaskom velikog Erica Cantone u Manchester United. Prgavi Francuz prvi je inicirao koncept zaštite prava na korištenje vlastitog imena i imidža. Budući da se ona nisu klasificirala kao dio igračevih prihoda, već su se smatrala zasebnim primanjima, dotične transakcije izbjegavale su porez na dohodak. Dakako, pritom se morao plaćati porez na dobit od 28 posto, no i to je predstavljalo značajnu uštedu.

S vremenom je većina vrhunskih nogometaša krenula stazama Cantone i zaštitila svoj brend osnivanjem malih PR tvrtki. Prava je ironija, primjerice, da Newcastleov veznjak Joey Barton, jedan od “zločestih dečki” otočkog nogometa, godišnje zarađuje 675 tisuća funti zbog svojeg “imena”. Za Beckhama, Lamparda ili Ferdinanda to možda ne bi bilo čudno, ali za čovjeka koji je svojedobno prebio vlastitog suigrača i koji je trenere nazivao seronjama?!

Pritisak na klubove

- Iznos igračeva dohotka koji se pripisuje pravima na imidž često nema ama baš nikakve realne osnove - potvrđuje Julian Hedley iz knjigovodstvene tvrtke Saffery Champness.

Gotovo polovica prihoda, smatraju neki analitičari, na taj se način “pere” od drastično visokih poreza. Zato su prije nekoliko godina organi počeli raditi pritisak na klubove, zahtijevajući dokaze o dobiti od prodaje dresova i zarade na brendu igrača. Tamo gdje se prihodi ne mogu opravdati, država tuče po džepu. Tako je dobar dio klubova zadnjih tjedana bio prisiljen namiriti čak 100 milijuna funti dugovanja. Samo iz Uniteda su doznačili 5,3 milijuna funti.

Obruč se steže. Jedna od novih regulativa uvjetovat će klubove da najviše 20 posto igračeva dohotka smiju označiti kao prihod od prodaje prava na imidž. Sve ostalo potpast će pod okrilje državne financijske administracije, a to znači - nebesko visokih poreza. Zato se i scenariju, u kojem mlade zvijezde sve više pribjegavaju transferu u Primeru ili Seriju A, više ne treba čuditi.