Boksački klub Leonardo nije lako pronaći. Da biste došli do dvorane u kojoj trener Leonard Pijetraj iz motiviranih mladića kleše vrhunske boksače čeka vas duži put prema istoku grada Zagreba.
Išli autom ili tramvajem proći ćete oronuli stadion na Maksimiru, opojne mirise Kraševe tvornice čokolade na Ravnicama te vrevu okretišta na Dubravi. I tada vas još čeka zanimljivo (ili frustrirajuće) navigiranje uskim uličicama prije nego dođete pred zgradu koju BK Leonardo dijeli s pučkom kuhinjom. No jednom kad prođete kroz ulaz koji se skoro pa nalazi u dvorištu obližnje kuće, pred vama se otvara mala, ali odlično opremljena dvorana.
Tamo nas je čekao Filip Hrgović, prvi zagrebački boksač nakon Željka Mavrovića iz Barcelone ‘92. koji je izborio plasman na Olimpijske igre. Čak i kad sjedi, 22-godišnji mladić iz Dubrave, visok 198 cm i težak oko 100 kila, impresivna je pojava. Kad ustane, bilo koja prostorija je njegova.
Prije četiri tjedna Filip je tehničkim nokautom u drugoj rundi protiv Spahiua izborio vizu za OI u Riju u superteškoj kategoriji. Bila je to njegova sedma pobjeda (u sedam mečeva) u ovogodišnjem izdanju Svjetske boksačke lige (WSB) te šesta u kojoj njegov suparnik nije dočekao zadnji gong u trećoj rundi.
Intervju nismo otvorili boksom, već smo s Filipom provjerili informaciju da je njegova prva ljubav bila košarka.
- Moj prvi sport, još u prvom osnovne, bio je karate, ali to je potrajalo tek par mjeseci. Košarka je došla nakon toga i bila mi je sve. Iako je to bio ‘klinački’ nivo, sa selekcijom Dubrave bio sam prvak države te sam bio uvjeren da ću jednog dana biti NBA košarkaš. No, onda su došle ozljede i taj se san nije ostvario.
Podrška roditelja
Kako ste se prebacili na boks?
- Sa 14 godina sam ušao u dvoranu, nakon par mjeseci odmah osvojio mlađe kadetsko prvenstvo Hrvatske, zavolio boks i ostao.
Tko vas je ‘gurao’, tj. bio najveća podrška u startu karijere?
- Trener Leo bio je presudan. On je taj koji mi je razvijao samopouzdanje i usadio u mene vjeru da mogu biti svjetski prvak. Uz moje predispozicije i talent, taj tip poticaja, tj. način na koji me od starta odgajao bio je ključan. Mislim da to ne bih dobio ni u jednom drugom klubu. Velika su podrška bili i moji roditelji - na primjer, baš me mama dovela na prvi trening u klub. Iako, na samom početku nisu mislili da ću se dugo zadržati u ovome i tati nije bilo previše drago kad sam ostao. No čim su vidjeli da sam ozbiljan i kad su došli rezultati, maksimalno su stali uz mene i sad stvarno žive za to.
Pedagoške metode
A što ako nešto na treningu ili meču ne napravite dobro, hvali li vas trener i onda?
- Leo mi je pričao o nekom pristupu u pedagogiji u kojem se potencira samo ono što je dobro. Ne ukazuje se na ono što je loše, nego se pokazuje kako da radiš pravilno kako bi to loše, tj. nepravilno zaboravio čim prije. Boks je takav sport u kojem se godinama drila jedan jedini pokret da bi se stekla potrebna automatizacija. Leo, i mi boksači, spremni smo posvetiti svoje vrijeme tome. Ja sam boksu dao skoro deset godina života i spreman sam dati još deset, i to upravo zato jer vjerujem da mogu biti najbolji. Znam da ću uspjeti i zato mi u konačnici ništa nije teško.
2010. godine postali ste svjetski juniorski prvak u teškoj kategoriji. Biste li to nazvali prekretnicom?
- I prije toga znao sam da sam u vrhu te sam pred to natjecanja najavio da ću biti svjetski prvak. No, kad sam to ostvario prešao sam na jednu još višu razinu i totalno se profesionalizirao. Mene motivira uspjeh i nakon toga zapnem za trening i više nego inače.
Žalite li za nekim propuštenim izlascima, druženjima itd?
- Bila je to žrtva. Najgore je bilo kad sam imao 16, 17, kad ti ekipa izađe van, a ti ostaneš doma, lud što ne možeš s njima. Te godine su bile krizne, puno sam se borio sam sa sobom.
Teža selekcija na SP-u
Olimpijske igre u Londonu pobjegle su za dlaku - da li vas je to demotiviralo?
- Bio sam tužan, ali nije me demoraliziralo. Naprosto sam krenuo dalje.
Koji je cilj za OI u Riju?
- Osvojiti medalju. Zbog formata natjecanja ključno je zadržati zdravlje i koncentraciju, ali znam da mogu pobijediti svakog u ringu.
Ove godine održava se Europsko i Svjetsko prvenstvo u boksu, što tamo očekujete?
- Na SP-u selekcija je teža nego na OI, turnir je teži jer ima više mečeva, duže traje i opet moraš sve pobijediti.
Koga izdvajate od konkurencije?
- Azerbajdžanca Međidova - dvostruki je svjetski prvak i jako je opasan.
Što je s prijelazom u profesionalni boks? Je li bilo već nekih ponuda?
- Već godinama dobivamo ponude, ali nam je WSB liga srećom omogućila da ne srljamo i da živimo od boksa. To nam je fenomenalno uletilo, bez toga bih morao ili u profesionalce ili redariti vikendima. Ne radimo planove predaleko u budućnost, ali nakon Rija logično se nameće odlazak među profesionalce.
Što je vaš najveći cilj?
- Zlato na Olimpijskim igrama. To je za cijeli život i uvijek će te po tome pamtiti. Tko je još olimpijski pobjednik!
Izvan ringa?
- Moja obitelj mi je najvažnija na svijetu i nema veće sreće nego kad se svi skupimo (Filip inače ima dva brata i dvije sestre, op. a.). Cilj mi je da i njima osiguram čim bolji život.
Pitali smo za kraj Filipa da secira svoje dobre i loše strane, ali nije se dao navući. Preusmjerio je pitanje na trenera Pijetraja koji je odvratio:
- Dobra je strana što će biti prvak svijeta, a loše, kojih je jako malo, znamo samo on i ja!
Nakon sat i pol vrlo ugodnog razgovora s Filipom i njegovim trenerom Leonardom, napustili smo klub. Impresionirao nas je taj mladić, s beskrajnom vjerom u sebe, a opet odmjeren. Zna da može biti najbolji, a svejedno ga nećete čuti kako se zalijeće s velikim obećanjima. Kad priča o boksu, lice mu se ozari i ne možete ne osjeti strast koju osjeća za ovu plemenitu vještinu. Dodajte tome i rijetko viđenu radnu etiku i znate da je riječ o posebnom sportašu kojeg čekaju velike stvari.
'Mayweather je doktor boksa!'
Filipa smo pitali o tome kako vidi boks i najveće boksače danas. Počeli smo, naravno, s Kličkom.
- On je vrhunski profesionalac, tukao je sve najbolje i tući će sve koje još treba. Svi puno pričaju samo da odu u ring s njim, ali to uvijek isto završi. Ima malo dosadan stil, ali ne bih rekao da ubija boks - to rade oni koji mu nisu u stanju parirati. Trenutno u teškoj kategoriji nitko nema šanse protiv njega. Može izgubiti samo ako ga netko sretno ‘zakači’, budući da ima staklenu bradu.
Zbog kojih boksača biste se probudili u noći i gledali ih?
- Probudio sam se za meč Mayweathera i Pacquiaa. Makar su ga svi popljuvali uživao sam gledajući Mayweathera. Čovjek je doktor boksa, takav osjećaj i takvu kontrolu nema nitko. On nije imao nekih ratova u ringu i zato vjerojatno nikad neće biti najveći. No, to je zato što je prepametan i predobar za konkurenciju. To možda nije zanimljivo za širu publiku, ali iz boksačke perspektive i ja bih radije imao pobjedu i manje atraktivan meč nego da mi poslije u hotelu glava zvoni tri sata od primljenih udaraca. Pitao bi svakog fana da li bi svoje dijete, da je boksač, savjetovao da se bori kao Gatti i Ward (poznati po ratovima u ringu) ili kao Mayweather.
Je li profi-boks opterećen s previše titula u istoj kategoriji?
- Jest, previše se to razvodnilo. No treba imati na umu da je samo jedan naslov, previše odličnih boksača ne bi došlo u poziciju da se bori za titulu. Da ne govorimo koliko je meč za titulu zanimljiviji televiziji. Ali trebalo bi to suziti, ujediniti divizije. Zato je amaterski boks možda i teži od profesionalnog - da bi bio najbolji moraš pobijediti sve.
A što da se profesionalci vrate na Olimpijske igre? Kličko je izrazio želju…
- Bilo bi to jako dobro za boks, ali ne znam koliko bi bilo dobro za Klička. Dugo je već profesionalac, naviknuo je na dvanaest rundi i ima preslab tempo za tri runde. Ja bih mu odmah dozvolio da se bori kako bih ušao u ring s njim i pobijedio ga - uz smijeh je zaključio Filip.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....