KOMENTAR ROMANE EIBL

Hvala vam, dragi susjedi Slovenci

Bez trenera Uroša Velepeca medalja Jakova Faka ne bi bila moguća
 AFP

Fak bo Slovenac, Fak ne bo Slovenac... Ne damo Faka, Fak je naš!

Jakov Fak bio je primoran spustiti se ravno s olimpijskoga postolja u minsko polje opterećenih hrvatsko-slovenskih odnosa. Jer, Fakov je trener već treću godinu Slovenac, a sam Fak već godinama trenira sa slovenskom reprezentacijom na slovenskoj Pokljuki. Još nije stigao ni primiriti otkucaje svoga uzbuđenoga srca, a već su od njega tražili da odluči za koga će to srce kucati ubuduće.

Sve što se posljednjih dana uzbibalo oko vrijedne olimpijske bronce - koja je na kraju krajeva ipak prvo Fakova, pa tek onda i hrvatska i slovenska - prijetilo je na neki način postati novi piranski zaljev u međususjedskim odnosima. No, osim što je izvanredan sportaš, Jakov Fak je i izvanredno dobro odgojen, pristojan i zahvalan mladi čovjek koji je još u vrućici olimpijskih napora javno zahvalio na svom životnom postignuću svome slovenskome treneru i slovenskoj ekipi: “Bez njih moja kolajna ne bi bila moguća. Za nju je zaslužan moj trener Uroš Velepec i cijeli slovenski tim, uključujući i servisere.”

S pravom je poslao poruku u domovinu da je u trenucima svoga najvećeg sportskog postignuća ljudski povrijeđen i duboko uvrijeđen javnim licitiranjem s njegovim emocijama i s njegovom odlukom oko buduće pripadnosti ovoj ili onoj zastavi.

“Pustite Jakova da u miru završi svoju misiju u Vancouveru. On je odgovorna osoba, ne od jučer, nego od svoje 16. godine, svjestan je svih svojih postupaka i njihovih posljedica. Jakov je znao odabrati trenera s kojim se savršeno dopunjuje i koji je najbitniji za njegov sportski napredak, Jakov će znati odrediti što mu je najvažnije u životu”, kaže Marijan Petrović, trener koji se brinuo o sportskom i ljudskom odrastanju Faka od njegove pete do 16. godine, i kojeg je silno uzrujao “hrvatski narodni običaj” da se pored senzacionalnog uspjeha traže dodatne senzacije.





Gorani su još prije deset godina bili svjesni da u Faku imaju velikog prvaka, ali ga okruženje nije bilo spremno prihvatiti i pratiti. Svi su parametri na ispitivanjima Fakovih funkcionalnih sposobnosti ukazivali da spada u najvišu klasu sportaša. Svojim je predispozicijama prerastao sredinu koja ga je sportski podigla i odgojila, ali ga nije imala snage i mogućnosti pogurnuti i pratiti prema vrhovima Olimpa.

Presudni vjetar u leđa dobio je u Sloveniji, gdje su ga još godinama ranije na natjecanjima dočekivali s respektom. Jedino pitanje hrvatskim momčadima koje su se dolazile natjecati na Pokljuku bilo je: “Jesu li došli Faki?” (dvije godine stariji brat također je bio nordijac). S respektom su ga prigrlili i u svoju sportsku obitelj, dijeleći s njime sve, i svoga trenera i svoje uvjete, svoje staze i servisere, poticajni ambijent, povjerenje, muku i znoj... I iskreno su se Slovenci i u Vancouveru i u Sloveniji veselili Fakovu životnom uspjehu, bez obzira na to što je na 4. mjesto potisnuo Slovenca i svog dobrog prijatelja Klemena Bauera, koji je kazao da se nada da će na idućim Igrama u Sočiju Fak nastupati za Sloveniju: “Uuh, tada bismo bili velesila. No, kako god bilo, Jakov je na kraju krajeva ionako dio naše ekipe, dijele nas samo različite zastave.”

Pod jednom se rodio, dobio, ime, rastao i napredovao i bio zaboravljen i zapostavljen.

Pod drugom je na krilima povjerenja i poštovanja izrastao u olimpijskog slavodobitnika.

Hvala vam, susjedi Slovenci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 21:01