RUKOMETAŠI NE ŽELE NA GODIŠNJI ODMOR Goluža: 'Svi igrači me mole da ih zovem i u lipnju'

Nakon euforije u zagrebačkoj Areni i važne pobjede protiv Mađarske (30-26) hrvatski su rukometaši ozarenih lica uzvraćali pozdrave ispunjenoj dvorani.

“Baš je dobro vidjeti te opet... za ona dobra, dobra, dobra stara vremena...” Bilo je to prekrasno podsjećanje na isti taj ambijent koji smo imali 2009. kada se u Zagrebu i Hrvatskoj igralo Svjetsko prvenstvo. Naši su tada u finalu poraženi od Francuza, no nitko im to nije zamjerio, dečki su tada, kao i uvijek, dali sve od sebe.

Svi su nabrijani

Sve je od sebe dala i sada ova šesnaestorka koja je bila u Golužinu zapisniku za utakmicu s Mađarima, no tako je to kod rukometaša oduvijek i bilo. Ono što je znakovito za ovu utakmicu, kojom su naši gotovo i teoretski osigurali nastup na Euru u Danskoj sljedeće godine, ali i za ukupni stav o rukometašima, stat će u dvije kratke Golužine rečenice:

- U svlačionici su mi svi igrači rekli da ih pozovem i u lipnju. Da završimo posao...

U lipnju se, naime, igraju još dvije utakmice kvalifikacija u našoj skupini. Protiv Slovačke u gostima i Latvije kod kuće. Iako je posao praktično već gotov i u preostalim utakmicama može igrati podmlađena momčad - igrači su zamolili da ih se pozove i u lipnju. Zamolili su da im se skrati godišnji odmor, zamolili su za još koji nastup za najdražu reprezentaciju. Da, to su hrvatski rukometaši, svi - od prvog do zadnjeg. Naravno, uključujući i Balića, Metličića, Džombu, Kaleba, Špoljarića, Šprema seniora, Dominikovića, Zrnića, Sulića i sve ostale koji su ispisali najljepše stranice hrvatskog rukometa, a više iz raznoraznih razloga ne igraju za reprezentaciju.

A gdje su Portugalci?

Arena je u subotu na najljepši način pozdravila svoje ljubimce i podsjetila na najbolje dane. Nažalost, na tribinama nije bilo puno “Portugalaca” iz 2003., samo Mario Kelentrić:

- Vratio sam se u Zagreb i htio bar jednom igrati u ovakvoj predivnoj atmosferi. Nažalost, sve je ostalo samo na želji...

Takve će se želje, sasvim je sigurno, ostvariti “nekim novim klincima”. Rukometna će reprezentacija u Hrvatskoj uvijek igrati pred prepunim tribinama. Bilo u Zagrebu u velikoj Areni ili u manjim dvoranama u provinciji. Najvećim je to dijelom upravo zato što sami mole da ih se pozove u reprezentaciju. Iako su najopterećeniji od svih sportaša i svake godine, za razliku od nogometaša i košarkaša, igraju neko veliko natjecanje, a u olimpijskoj godini čak dva, oni nikad nisu umorni...