Za Blanku će rekord Stefke Kostadinove ostati nedostižan

Uvijek su me fascinirale stvari koje će vječno trajati. Da sam žena, vjerojatno bih bio opsjednut dijamantima, no kao sportski novinar već godinama filatelističkom upornošću slijedim atletske rekorde koji nikad neće biti srušeni. Nestale su države, poput SSSR-a, Čehoslovačke i Demokratske Republike Njemačke, srušen je Berlinski zid, ali rekordi Jarmile Kratochvilove i Marite Koch još žive. Od utrke Kratochvilove na 800 metara u Münchenu prošlo je 28 godina, a Marita Koch je 400 metara istrčala za 47,60 sekundi prije 26 godina u Canberri. “Lijepa” Jarmila danas ima 60, a “šarmantna” Marita 54 godine.

Neki rezultati nikad neće biti dosegnuti jer više nema laboratorija u DDR-u gdje je team istočnonjemačkih “Mengelea” stvarao kemijske šampione. Naravno, svi ti nedostižni rezultati, koji će preživjeti 21. stoljeće, poduprti su anabolicima i raznoraznim tabletama koje su doktori za sekunde i metre servirali nakon ručka, umjesto deserta. Mijenjali su im krv, poput vulkanizera pumpali mišiće i na umjetan način ih činili nadljudima. Pažljivo su ih selektirali, odgajali su ih fizički i psihički kao manekene jedne ideologije, ne brinući se hoće li u drugom dijelu života zbog toga patiti, postati invalidi ili rano umrijeti, poput Florence Griffith Joyner (preminula u 40. godini) i mnogih drugih.

DDR i tvornica prvaka

Atletski novinari divili su se rezultatima jedne 18-milijunske, umjetno stvorene države u kojoj je svaki treći stanovnik radio za tajnu službu Stasi i čiji je glavni izvozni proizvod, osim marksizma, bila sportska dominacija. Istočnonjemački “Mengele” je mogao sve, proizvesti čak i prelijepu klizačicu Katarinu Witt, u laboratorijima jedino nisu uspijevali - nogometaši. Istočna Njemačka imala je samo jednog koji je bio strah i trepet svoga doba - Sparwasser.

Pokojni Žarko Susić, atletski i klizački trener i dugogodišnji urednik sportske rubrike Vjesnika, bio je veliki štovatelj sporta iza željezne zavjese. Mrzio je nogomet i priznao je da mu je najveća “tlaka” bilo izvještavanje s nogometnog finala Jugoslavija - Danska na olimpijskom turniru u Rimu 1960. godine. A na pitanje kada je doživio najveće sportsko uzbuđenje, rekao je: “Kada je 30. lipnja 1986. godine Jurij Sedih u Stuttgartu bacio kladivo 86,74 metra!” Mogao bih shvatiti da netko pošašavi kada Usain Bolt pretrči 100 metara za svemirskih 9,58, kada Maradona predribla šest engleskih bekova, kada Goran Ivanišević od zore do sumraka kida živce cijeloj jednoj naciji i megazvijezdi Jacku Nicholsonu, ali da nekoga preplavi adrenalin zbog bacanja kladiva, to mi baš nije jasno. Samo iz poštovanja prema gosponu Susiću i njegovih 90 i nešto godina, nisam pao sa stolca...

Blanka i nemoguća misija

U muškoj konkurenciji, ne vjerujem da će u ovom stoljeću netko nadmašiti Sergeja Bubku koji je s motkom preskočio 6,14 metara, a danas,17 godina poslije najbolji rezultat je 5,84 metra. Ne vjerujem da će netko nadmašiti Jana Železnog koji je prije 15 godina bacio koplje 98,48 metara, a danas je najbolji rezultat slabiji čak deset metara. U kategoriju vječnih spada i skok u dalj Mikea Powella koji je za pet centimetara nadmašio legendarnoga Boba Beamona (8,90), i Powellov rekord nedirnut živi već 20 godina.

Posebna su priča skok u vis i bacanje diska u ženskoj konkurenciji. Dvije hrvatske atletičarke zaprijetile su vječnim rekordima Bugarke Stefke Kostadinove (2,09 m) i Gabriele Reinsch (76,80 m) iz Istočne Njemačke. Blanka Vlašić se jednom približila samo centimetar do Stefke, a hitac Sandre Perković, prije nego što su je provalili da je “punjena patka”, završio je na vrlo ozbiljnih 69,99 metara. Mogu li naše atletičarke, unatoč problemima, ugroziti vječne rekorde Stefke Kostadinove i Gabi Reinsch?

- Blanka - teško! Jedanaest je godina na svjetskom vrhu, jedanaest godina pokušava probiti visinsku barijeru. Nisam siguran! Ali, Sandra Perković je mlada bacačica, koja će tek oko 30. godine biti na vrhuncu karijere, a pred njom je samo 6,5 metara zaostatka - rekao je Luciano Sušanj, najveći atletski autoritet u Hrvata, i dodao svoju opasku o vječnim, neuništivim rekordima:

- Neki rezultati su ekstremno dobri i naizgled neuništivi. Naravno, zahvaljujući DDR tehnologiji i medikamentima, koji su stajali iza njih. No, granice ljudskih mogućnosti su nepoznate i svi ti rezultati bit će dostignuti. Kada? Trebat će vremena, posebno danas kada se zahuktala borba protiv dopinga, kada je mogućnost kontrole velika i kada se malo trenera i sportaša želi upuštati u avanture i prijevare. Zato su danas rijetki kemijski šampioni jer su redovito otkriveni.

Siroti punjeni ‘Big Ben’

Sjećam se utrke na 100 metara u Seoulu, na Olimpijskim igrama 1988. godine. Na startu Carl Lewis i Ben Johnson, koji su bili Messi i Cristiano Ronaldo svjetske atletike. Kanađanin je, poput vihora, protutnjao pokraj nas, a nekoliko metara prije cilja je “kočio rukom”, da rezultat ne bi bio - sumnjiv. S divljenjem su svi gledali to božanski isklesano tijelo, tu nepobjedivu mišićnu masu. Naravno, gutao je steroide kao karamele. Provalili su ga, pobjegao je iz Seoula. Puno godina poslije spazio sam jednog sitnog crnca na Dinamovoj recepciji u Maksimiru. “Oh, još jedan dečko s Ferenčice traži posao”, rekao sam, kladeći se da Mamić neće imati vremena za dečka koji je zalutao u Maksimirsku 128. Onda je jedan engleski novinar viknuo: “Isuse, pa to je Ben Johnson...” Bio je. Sam, daleko od Kanade, bez dolara u džepu, namjeravao je ponuditi svoje usluge Dinamu. Naravno, nisu ga uzeli ni kao kondicijskog trenera, nije došao dalje od portira. Tako je završio “Big Ben”...

Poslušajte Kineskinje

Stefka Kostadinova danas ima 46 godina, Marita Koch 54, Jarmila Kratochvilova 60. Stefka Kostadinova radi u bugarskom Olimpijskom komitetu, za Njemicu i Čehinju nisam uspio doznati, ali znam da Kostadinova navija za Blanku. I njoj ide na živce njezin rimski skok 1987. godine kada je preletjela letvicu na 2,09 metara. I nikad nije provaljena da je “papala nešto”, kao i mnogi koji su za DDR ili SSSR trčali štafete u Canberri, Seoulu i Moskvi; i ti rekordi će živjeti još dugo. Možda i zauvijek. No, vjerojatno će vas zanimati gdje su doktori iz istočnonjemačkih i sovjetskih laboratorija? Kao što su Amerikanci nakon Drugoga svjetskog rata oteli njemačke atomske fizičare, tako su Kinezi u tišini pokupili istočnoeuropske doktore i sklonili ih u svoje laboratorije. Zar se ne vidi, zar Kina nije jedna od vodećih sportskih velesila? Pogledajte rezultate, a ako imate audiosnimke njihovih izjava, poslušajte te duboko deformirane ženske glasove.