Otpisani šampion u Hrvatsku donio i teniski ‘Sveti gral’

ZAGREB - Ljudski mozak čudesna je tvorevina. Procesi koji se u njemu odvijaju određuju ljudske sudbine, čine razliku između velikih i malih ljudi, dobrih i loših, pametnih i glupih, pobjednika i gubitnika... U jednom dijelu mozga pohranjena su i sjećanja. S godinama će dosta njih izblijediti, neka će i posve nestati. No, u jedno sam siguran: Wimbledona 2001. sjećat ću se do posljednjeg daha.

Teško se u sjećanju na Goranov Wimbledon oteti zagrljaju patetike, jer smo se s njom sudarali na svakom koraku. Svaki element te priče kao da je izašao iz radionice najvećih bajkopisaca, kao da su se udružili Andersen, braća Grimm i Walt Disney. Danas više nisam siguran ni da sanjke Djeda Mraza-Božićnjaka nisu te 2001. preletjele iznad SW19 pet mjeseci prerano.

Godinu dana ranije Goran Ivanišević je ispao u 1. kolu Wimbledona, ali se zadržao u gradu kako bi sudjelovao u paradi šampiona. Bila su samo dvojica koji nisu bili pobjednici, samo Goran Ivanišević (tri finala) i Ken Rosewall (četiri finala).

Kad je 2001. Ivanišević zamolio pozivnicu, u All England Clubu nisu puno razmišljali. Uostalom, mogao je to biti posljednji nastup tenisača koji je prema Tiriacovu proročanstvu trebao “pet puta zaredom osvojiti Wimbledon”. Iz perspektive 125. tenisača svijeta, 29-godišnjaka koji je dva od tri finala izgubio u pet setova, jedan naslov djelovao je poput neostvarene životne misije.

Dva tjedna prije nego što će krenuti u najveću avanturu, Goran je par milja dalje, u Kraljičinu klubu, izgubio od talijanskog veterana Cristiana Carattija. Netipično za Gorana, nakon tog poraza nije bio nesretan i tvrdio je da nije igrao loše. Kao da je znao...

Od prvog dana u Wimbledonu bio je odlično raspoložen, novinare je hranio pričama. Priča o posteru Dražena Petrovića što ga je zalijepio na zid prije početka turnira isplivala je na površinu tek kad su potrošene priče o gledanju “Teletubbiesa” svakog jutra, o svim mogućim praznovjerjima, o “dobrom i lošem” Goranu...

Carlos Moya, kojeg je Zec pobijedio u 2. kolu, bio je prvi od tenisača koji je Gorana stavio u kontekst mogućih pobjednika. No, trebao je zabiti još 150 asova, trebao je “preživjeti” mladog bombardera Roddicka. Greg Rusedski, njegova stara mušterija, na “jedinici” je bio lak zalogaj, Marat Safin se na travi nikad nije osjećao dovoljno opasno. Dobro je bilo što je Federer “maknuo” Samprasa, a Henman Federera. Trodnevni kišni polufinale bio je poseban doživljaj, ali ni blizu onoga što je donio finale.

Ponedjeljak, 9. 7., dan kad su do ulaznica došli oni koji su stali u red. Nezapamćeno navijanje na “centru”. Australci u žutom, s ogromnim gumenim klokanima, pjevala se “Waltzing Matilda”. Pat Rafter je godinu dana ranije izgubio veliki finale protiv Petea Samprasa, čovjeka koji se Goranu dvaput ispriječio na putu do vječne slave.

Nije to bio najbolji finale, ali je ušao u kolekciju klasika. Bilo je dovoljno dramatike, dovoljno simbolike u onih 9-7 u petom setu i Goranovoj četvrtoj iskorištenoj meč-lopti. Nakon tri “tanjura”, Goran je konačno u rukama imao “sveti gral”. Molitve, ne samo njegove, konačno su uslišane, najveća sportska nepravda konačno je ispravljena. Goran je našao svoj teniski mir.