Jeste li znali da se nekad vjerovalo da vodenkonji znoje krv? Evo zašto!

Zagrebački ZOO vrt može se pohvaliti novim članom: stigla je prinova patuljastih vodenkonja. Naime, Otto i Inola, par vodenkonja koji živi u ZOO, postali su roditelji. Predstavljanje njihove kćeri, koja još uvijek nema ime, bit će u petak.

Vodenkonji dolaze sa zapada Afrike i zaista su impozantni sisavci. Narastu između metra i pol do metra i 75 centimetara, a težina im je od 160 do 275 kilograma. Boja kože je tamno smeđa s leđne strane, dok je na trbušnoj strani i na grlu boje mesa. Imaju mišićne „ventile“ na ušima i nosu koji se zatvaraju pri zaronu. Žive u tropskim kišnim šumama i šumovitim močvarnim područjima.

Što se njihove prehrane tiče, u prirodi jedu vodeno bilje, lišće, korijenje, plodove, zeljasto bilje i travu, dok u ZOO vrtovima ne odbijaju mrkvu, kineski kupus, blitvu, korabu, crveni radič, pelete i lucernu.

Sustav parenja je vjerojatno monogaman, ali poznato je i da mužjaci žive s više stalnih ženki. Sezona parenja je nepoznata u divljini, ali u zatočeništvu se mogu razmnožavati tijekom cijele godine. Razdoblje gravidnosti traje oko šest mjeseci i ženka najčešće na svijet donese jedno mlado (rijetko dva), koji teže oko pet kilograma. Mladunče siše od šest do osam mjeseci, a krutu hranu počinju jesti nakon tri mjeseca života. Majka ulaže puno energije u podizanje mladunčeta. Njega ostavi na jednom mjestu, a ona odlazi u potragu za hranom, vraćajući mu se oko tri puta dnevno.

Patuljasti vodenkonji žive samotnjački – ne vole društvo jedinki svoje vrste. Mužjak i ženka su zajedno samo onoliko vremena koliko im je potrebno da bi se parili. Aktivni su noću, kada odlaze u potragu za hranom. Provode znatno manje vremena u vodi od običnog vodenkonja.

Jedina prijetnja, osim ljudi, dolazi im od leoparda. No, oni love mladunce, tako da u odrasloj dobi nemaju neprijatelja. Ugrožena su vrsta, koja u prirodi živi do 35 godina, a u ZOO vrtovima znaju i do 43.

Zanimljivo je da ove životinje nemaju znojne žlijezde, već posebne potkožne žlijezde koje izlučuju uljastu ružičastu tekućinu. Ta tekućina štiti kožu od sunca, a vjerojatno i od infekcija. Ova neobična izlučevina prilično nalikuje na krv, tako da se nekada vjerovalo kako vodenkonji «znoje krv»