Kako će izgledati azili za napuštene pse u budućnosti? Totalno drugačije od ovih današnjih...

Kako će izgledati azili budućnosti? Bi li uopće trebali postojati? Naravno da se svi nadamo da jednog dana neće biti napuštenih životinja, pa neće biti ni potrebe da se grade mjesta koja služe za njihov prihvat. O tome smo razgovarali s voditeljicom osječkog azila Mašom Riznić. Ona je na čelu jednog od najuspješnijih domaćih azila, mjesta koje se u proteklim godinama uspješno brendiralo u pozitivnom svjetlu.

- Prije šest godina, u sklopu strateškog planiranja za našu Udrugu facilitatorica nam je postavila pitanje – “Kako vidite azil u budućnosti?”. Ideja je bila da damo “mašti na volju”, odnosno probamo dokučiti što bi i kakav bi, po našem mišljenju, to točno bio najbolji azil. Nakon raznoraznih prijedloga o poboljšanju infrastrukture, uređenju bokseva, nastambi za pse, edukacijama i radu na senzibilizaciji javnosti, povećanju broja zaposlenih, volonterskih programa, raznih projekata, suradnji s drugim udrugama ili ustanovama, prevenciji u vidu kastracija - shvatili smo da su svi ti prijedlozi ipak predstavljaju samo sredstva za dolazak do pravog cilja, a to je da Azil uopće ne postoji! - priča Maša.

No, kaže, zaključak je da će ipak trebati postojati, jer će uvijek biti pasa koji imaju nesretne sudbine i o kojima će trebati brinuti. No, azil budućnosti bi bio isključivo stacionar za one pse o kojima treba skrbiti do oporavka ili resocijalizacije, a dok ih se pripremi za udomljenje oni već imaju udomitelje koji ih čekaju. Radi s o psima čiji su skrbnici nakon što su iscrpili sve druge opcije i mogućnosti, kontaktirali Azil i teška srca ih predali njima na skrb, smatra Maša.

- Kod ovog dijela “teška srca” već moje zatitra u najpozitivnijem mogućem smislu jer sada pse skupljamo po kanalima, poljima, prometnicama, uplašene, jadne, trudne, ozlijeđene I u srcu nikome od tih koji ih ostavljaju nije teško.. Teško je tim psima, teško je I nama kad ih nađemo takve - polomljenog duha (a vrlo često i tijela), al tu ću zaustaviti tužne priče sadašnjosti jer pričamo o sretnoj budućnosti - ističe Maša.

U budućnost koji zamišljaju (i stvaraju) Pobjede, stvari bi funkcionirale bitno drugačije. Svi psi bili bi čipirani i cijepljeni, što po Zakonu o zaštiti životinja i moraju biti još od davne 2004. godine. Psi nigdje i nikada (osim u šetnjama ) ne bi bili vezani lancem – to bi definitivno bila stvar prošlosti. Najprije zato što je moralno i etički je neprihvaćeno, a i po Zakonu o zaštiti životinja iz 2017. godine propisano. Veterinarska inspekcija podizala bi prijave protiv zlostavljača životinja, reagira na njih bez odgode, traži trajne zabrane za držanje pasa za one osobe kojima su životinje oduzete radi nebrige ili zlostavljanja.

-Kazne koje sud odredi ne bi bile smiješne, pardon uvjetne, kao kazna za ubojstvo Feliksa kojeg je njegov skrbnik premlatio željeznom šipkom. Ne bi bilo dva dana starih štenaca koje othranjujemo na dudu jer je netko radije kupio fensi torbu nego platio kastraciju svojoj kujici. Zapravo, azil iz budućnosti izgledao bi kao naš u onom trenutku kad je u njega doša Niko. On je već bio cijepljen, čipiran, kastriran, socijaliziran i naučen na kućni red. Već idući tjedan dolazi ga upoznati potencijalni udomiteljica. Nikina priča je priča svih pasa Azila budućnosti - zaključuje Maša.