Kako je Vikica nakon 13 godina života u azilu uspjela pronaći svoju obitelj

Oglasilo se zvono, no taj je zvuk čest, pa se neki volonteri najprije nisu obazirali. Nastavili su hraniti pse, čistiti bokseve, uklanjati lišće iz dvorišta... Kad se u osječkom azilu Pobjeda oglasi zvono, to znači da je netko udomljen. Uvijek su to vesele vijesti, naravno, no u prvi mah nitko nije pomislio na Vikicu. No, bilo je nešto čudno u zvuku tog zvona: načinu na koji je zazvonilo u tišini, načinu na koji se zvuk raširio zrakom.

I nekako je zazvonilo baš u svima, onako, duboko u duši, pa su se iz ruku ispustile grablje, slama, vrećice s hranom. Svi su se okupili kod ulaza, da vide za kim to zvono zvoni. Čim su vidjeli Vikičine oči, shvatili su zašto je zvono zvučalo drugačije - jer nitko i nije očekivao da će ga za nju čuti.

Zašto? Crna je, ženka. Takve se najmanje udomljavaju. Glupo je, znamo, ali statistike su nesmiljene prema crnim ženskima. Valjda je zato u Pobjedama nesretna Vikica provela punih 13 godina. I baš zato se na nju nitko nije nadao da će naći udomitelja, posebno u tim godinama. A i s njenim problemima.

Ona se, naime, jako boji ljudi. Psi su u redu, ali ljudi... Zato je sedam godina trebalo da se nauči ići u šetnju, sjećaju se volonteri. A onda se zatelebala preko ušiju i samo se htjela šetati naokolo. I bila je sretna - kako i ne bi kad je njoj azil bio jedini dom kojeg je poznavala. Kako je onda uspjela šarmirati ljude? Izdaleka, kaže nam Ivana Crnoja, voditeljica azila.

- Ona je jedan od 12 pasa koje smo slikali za ovogodišnji kalendar gdje su specoši, psi koji su s posebnim potrebama. Neki ne mogu hodati bez kolica, neki su teško udomljivi. Vidjela ju je jedna žena iz Zagreba, koja s mužem živi u Bukureštu, i zaljubila se u nju. Rekla je da želi samo Vikicu. Prošla je dva tjedna intenzivne socijalizacije - vodili smo je po gradu, išla je u šetnju s nepoznatim ljudima... Sve to da se bar malo navikne na promjenu koja slijedi - kaže Ivana.

Vikica s udomiteljima, foto: Azil Pobjede

Sve to je pomoglo, kaže, jer je dobro reagirala na svoje vlasnike. Maze se, idu u šetnje, ona se malo po malo opušta. Oni znaju da je ona specoš i da joj treba vremena, pa su bili spremni.

- Oboje su zreli ljudi koji su dugo željeli psa, ali su im okolnosti bile takve da nisu imali uvjete. Sad ih imaju i htjeli su baš nju. Njena skrbnica radi od doma, tako da se sve odlično posložilo za našu gospođu u godinama - kaže Ivana.

Vikica šapnuli su nam, nije primadona, pa će se azila sigurno sjećati. Mislit će neko vrijeme s čežnjom na sve svoje drage Pobjednike, na neke simpatične pse, na vrijeme hranjenja, šetanja i maženja. Na miris rijeke i šume, na zvuk šljapkanja po blatu kojeg su njene šape proizvodile krećući se po stazama oko azila, a sigurno će se njen želudac sjetiti mirisa veganske sarme koja se povremeno tamo priprema (rekoše nam da je najbolja u svemiru, ali ne vjerujemo dok ne probamo). Naravno da je nije probala, ali želudac uvijek može sanjati, zar ne?

No, čvrst je materijal ta Vikica, kao i svi drugi psi. Sve će to s vremenom zaboraviti. Miris njene kućice u azilu zamijenit će mirisom svojeg krevetića, a volontere će joj zamijeniti samo njeni vlasnici. Bit će slobodna kao nikad prije, a stvari će biti tu samo za nju: od ruku koje će češkati samo njen trbuh, preko igrački koje će biti samo njene, pa do krevetića koji će biti mekan, udoban i njen do zadnjega daha. Samo neka ona još dugo, dugo uživa u svim tim novim stvarima. Itekako ih je zaslužila.