Kome nakon razvoda pripada ljubimac? "Dragi, žao mi je. Vidimo se na sudu, pas ide sa mnom!"

Kada su se Katarina i Martin odlučili razvesti, lako su se dogovorili oko imovine. Stan će prodati, novac dijele na pola. Štednju koju su imali u banci također. Automobil svatko ima svoj, tako da je to u redu. No, što napraviti s Lunom? Njihova retriverica, dvije godine stara, postala je kamen spoticanja. Nisu se svađali oko bakine komode (Katarina) ili kolekcije slika (Martin), ali Luna ih je dovela do svađe.

- Spakirala sam stvari i rekla mu iskreno: "Dragi, žao mi je zbog svega. Vidimo se na sudu, pas ide sa mnom". Nisam očekivala da će moj suprug skočiti i da mi neće dati da odvedem psa. Onda sam se zamislila i shvatila koliko je on vezan za nju. Tad mi je dozvolio da je povedem, no dolazio je po nju vikendima. Htio ju je šetati navečer, popodne. Kad god me zvao, htio je nju vidjeti. Razvod je, naravno, težak i bolan, no nismo se sukobljavali oko ičega osim nje - sjeća se Katarina, koja je s Martinom na kraju mirno riješila sukob. Luna je "podijeljena" tako da je jedan tjedan kod jednog, jedan kod drugog i tako to funkcionira već tri godine.

Zanimljivo je kako to izgleda u američkoj saveznoj državi Aljasci. Sudovi u toj državi već gotovo četiri godine kod dodjele skrbništva nad kućnim ljubimcem ili ljubimcima moraju voditi računa o tome tko će se za životinju ili životinje kvalitetnije moći brinuti.

Većina sudova u preferira dodijeliti zajedničko skrbništvo nad kućnim ljubimcem ili ljubimcima, kao što je uostalom slučaj i s djecom. Odvjetnica specijalizirana za razvode Ayesha Vardag tvrdi da emocionalna povezanost koju ljudi osjećaju prema svojim kućnim ljubimcima zna otežati brakorazvodne postupke.

- Radi se o vrlo duboko ukorijenjenim problemima i stranke u svaki raspravu unose puno emocija. Dio njihovog mentalnog stanja je da je ovo kraj njihove ljubavi, braka i obitelji i kućni ljubimci, koji su bili integralni dio svega toga, dobiju veliku emotivnu važnost - rekla je za Independent Vardag.

Hrvatski zakon kućne ljubimce ne tretira kao djecu već ih tretira kao pokretnu imovinu. Pravno gledano, životinje su u istoj kategoriji s automobilima. U slučaju brakorazvodne parnice, kućni ljubimac kojeg je jedan od partnera posjedovao prije sklapanja braka ostaje njegovo pokretno vlasništvo zato što je ta osoba njegov registrirani vlasnik.

Ako je par kućnog ljubimca stekao tijekom bračne zajednice, u tom se slučaju također sud ravna prema tome tko je u registracijskim papirima naveden kao vlasnik.

U slučaju potpisivanja predbračnog ugovora, imovina koju bračni drug posjeduje u trenutku sklapanja ugovora se definira te se također ustanovi vlasništvo nad svom hipotetskom zajedničkom imovinom.

Ako par tijekom braka dobije jedno ili više djece, tada kućni ljubimci ulaze u kategoriju pokretnine koju koriste djeca te ostaju u posjedu djece odnosno njihovog primarnog skrbnika. U tom se slučaju zanemaruje pravilo registriranog vlasništva.

Svaki od partnera dakako na sudu može pokušati osporiti pravo na skrbništvo, no u tom slučaju mora sudu dokazati da će se on bolje skrbiti za kućnog ljubimca.

Vardag temeljem svog iskustva parovima koji se razvode sugerira da jednako kao i s djecom pokušaju pronaći zajednički jezik kada se radi o skrbi za kućne ljubimce.

- Ako netko može provoditi više vremena sa životinjom tada je možda bolje da životinja pripadne tom partneru. Kada se dodjeljuje skrbništvo nad djecom mora se razmišljati praktično i ista je stvar s kućnim ljubimcima - kaže Vardag.

Vardag dodaje da bi se sudovi prema kućnim ljubimcima u slučaju brakorazvodnih postupaka trebali odnositi s malo više razumijevanja, čak i ako im zakon dopušta da to ne moraju raditi.

- Ljudi vole svoje životinje i to se ne smije olako shvatiti - kaže Vardag.