Kažu da život piše najbolje priče. Često se uvjerimo u to kad pročitamo kako je kokoš ispala iz kamiona za klaonicu na auto jednoj veganki ili kako je dupin spašen u zadnji čas jer je neki par odlučio otići na romantični piknik u uvalu u koju nitko nikad ne ide. Ima takvih priča posvuda, a jedna dolazi iz Osijeka. Koliko pas mora biti sretan da ga skoro pogazi voditeljica azila?
Zvuči neobično, da, ali to je zapravo prilična sreća.
Kako to da je pas odlučio istrčati baš pred taj auto, a ne neki drugi, ostaje misterija. Sinkronicitet, slučajnost, viša sila...? Nebitno. Ali tako naša priča počinje: bio jednom jedan pas, koji je pretrčavao cestu. Bila na njoj u autu s voljenom osobom i tri psa voditeljica jednog azila. Radovala se ta svojem godišnjem: što će ga provesti u vikendici u šumi, gdje će biti sedam dana. Jedino društvo bit će joj oni koje vodi sa sobom. Nema povratka u civilizaciju sve te dane, nema telefona koji zvoni, nema obveza...
- I sve ono filmski baš, sunce polupijano još zaostaje po nebu, plaća runde oblacima, miriši kamilica kraj čijih polja se vozimo, Cohena baš pustili na radiju, od najavljene kiše neće ništa biti, tako mi bar križa nagovještaju, skoro pa ćemo i tablu Osijek ostaviti za leđima. Kadli ono izleti nam pred auto kujica. Kočim, skoro sam ju ubila. Ono, ja! A za njom odmah malo joj dijete, sin, kako se par minuta kasnije ispostavilo - priča junakinja ove priče.
Bulji u psa, pas bulji u nju. Gleda u retrovizoru svoje pse, oni gledaju nju. Šokirano pogleda najdražu osobu na svijetu, koja sjedi na suvozačkom sjedalu i koja sliježe ramenima. Čega se ta sve nagledala svih ovih godina, ništa je ne iznenađuje. Što će sad, izlazi naša junakinja na cestu.
- Naši kerovi divljaju, urlaju u autu, tko bi rekao da su iz inače fine obitelji. Drugi auti nas zaobilaze. Ne bi se nitko ni nasmiješio kroz prozor, a kamoli stao. Nekima čitam s usana da nisu iz finih familija, kao mi, al znam i ja pokoji trik, recimo onaj "koliko prstiju vidiš na ovoj ruci" ali ga ovaj put preskačem, da ne trošim energiju - priča ona.
Zove djevojke iz azila da dođu po kuju, a onda smišlja što će. U auto kujicu ne može pustiti: ona tri pristojno odgojena psa bi imala izvjesne primjedbe na to, koje bi uključivale bljesak ponekog očnjaka, bijesan pogled i kakav grlati zvuk. Znate onaj ljupki međuzvuk koji se dobije kad pas ne zna bi li režao ili lajao. U svakom slučaju, zna ona da se njihovi psi u tom trenutku osjećaju kao tri suđenice iz grčke mitologije, pa je svjesna da je bolje ostati vani. Sjeda na humak podalje od ceste i čeka.
- Prvi dojam mi je sjajan. Mama je totalno prelijepo, bistro i drago čeljade. Priča mi o tome kako se već neko vrijeme snalazi sama, nije lako, kaže, biti samohrana majka. Znam, kažem joj ja, imam par prijateljica koje isto tak žive. Ali probaj sad još zamisliti kako je, reče mi ona, kad si i druga vrsta i to u narodu koji ima "prebit ću te k‘o kera" za izreku - priča naša junakinja kako su tekli "razgovori" koje su njih dvije vodile.
Trajalo je to neko vrijeme. Gledale su te pametne oči u njene, a maleni je zaspao snom pravednika. Gledajući ih, upoznavajući se, smišljena su imena: kujica je Erika, a maleni je Erik.
Onda se pojavio Bero na sceni. Ne, ne mislimo na političara Beru, premda bi priča tada bila još zabavnija, nego na azilski auto koji se tako zove. Erika i maleni se ukrcali i otišli u bolji život, naša junakinja na godišnji. Svima dobro.
Doduše, ruku na ruce, istina je da u azilu život nije bajan. Ipak je mjesto za one koji nemaju svoju obitelj, no Eriki je sigurno bolje od one ceste uz koju je živjela. Navikli su se i ona i njen maleni na život u Nemetinu, na pune zdjelice hrane i ono fino češkanje iznad repa, ali naša junakinja kaže da je dosta azilske siročadi. Pošto je Erika već ludom srećom došla u azil, red je da ta priča dobije, i to odmah, onaj najbolji mogući kraj: da oboje nađu dom.
Pa da nije bez veze ta ludica podletjela baš pod njen auto. Sve ima svoj razlog, koliko god da ga mi ne vidimo. Kažu da se stvari uvijek događaju točno u pravom trenutku, što znači da su Erika i malac u azilu baš sada jer netko tko će ih dovesti doma baš sada traži psa. Jednostavno. Sad samo da u bespućima interneta ta osoba vidi ovaj tekst, ovu sliku i odluči azilsku siročad pretvoriti u svoju obitelj.
Onda ova priča nije slučajnost, nego dokaz da sve zaista uvijek ispadne točno kako treba, točno onda kada treba. Osim toga, ako išta, svi volimo sretne završetke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....