Lisice se naselile u napuštenoj tvornici. No, ljudi se ne boje - Hrvatska više nema bjesnoće!

Lisica ne spada u plemenitu divljač pa je dopušten njezin izlov velik dio godine. Zabranjeno ju je loviti samo u vrijeme visoke bređosti, koćenja i odgoja mladih. U sinjskoj lovačkoj udruzi ima jedna skupina mladih lovaca koja u Sinjskom polju lovi lisice istjerivanjem iz rupa u zemlji uz pomoć njemačkih lovnih terijera. U akciju polaze u sezoni parenja lisica. U udruzi dobiju kvotu koja se posljednjih godina kretala od 8 do 12 jedinki, piše Slobodna Dalmacija.

- Mi smo ljubitelji i uzgajivači njemačkih lovnih terijera i bude nam žao ako već u prvoj akciji ispunimo kvotu - kaže nam jedan član te grupe.

Odstrel lisica u Sinjskom polju rezultirao je velikim porastom plemenite divljači, posebno prepelica, fazana i zečeva. I potpisnik ovih redaka prošloga je ljeta u ranim jutarnjim satima u više navrata viđao prepelice i fazane s pilićima te mlade zečeve, a što je još prije nekoliko godina bilo nezamislivo.

- To gdje se masovnije moglo vidjeti plemenitu divljač s podmlatkom je prostor naše lovačke udruge pod zabranom, a povećanje podmlatka plemenite divljači izravna je posljedica smanjenja broja lisica na tom području jer one su, uz ljude, bile njihovi glavni tamanitelji - kaže naš sugovornik.

U sinjskim naseljima, posebno dijelovima naselja uz rubove šuma, kažu nam da lisice znaju doći do kuća. Dolaze, vele, u potrazi za hranom, a kako ljudi prema njima nisu agresivni, ni one nisu previše strašive. Do veće tolerancije prisutnosti lisica došlo je nakon objave da je Hrvatska slobodna od bjesnoće koje su lisice bile veliki prijenosnik. Danas više nema toga ranije opravdanog straha jer kada bi se prije dogodilo da lisica uđe u naselje i ponaša se pitomo, to je u pravilu bio znak njezina oboljenja od te opasne zoonoze.

Osim lisica, u Sinju se posljednjih godina mogla susresti i visoka divljač. Tako je svojevremeno u večernjim satima do jedne skupine Sinjana koji su sjedili ispred kuće u Ulici Domovinskog rata banuo srnjak koji je stigao iz smjera "Dalmatinke". Osim na tom mjestu, u posljednje tri godine srne i srnjaci viđani su i snimljeni mobitelom na još najmanje četiri lokacije, uključujući i Zagrebačku ulicu. Malo tko će ostati zatečen ako u najskorije vrijeme sinjskim ulicama budu lunjale divlje svinje, za koje tvrde da ih je u neprohodnoj šumi nedaleke od planine Visoke puno više nego u najvećim svinjogojskim farmama i cetinskom kraju.

Lisice ne napadaju, odnosno nisu opasne.

Evo što navode prijatelji životinja:

- Lisice su čest prizor u gradovima i prigradskim naseljima Europe, Australije, Japana i Sjeverne Amerike gdje lisice smatraju urbanim životinjama, baš kao i pse i mačke, i organiziraju miran suživot ljudi s divljim životinjama. Primjerice, 1995. procjenjivalo se da u Engleskoj ima oko 33 000 urbanih lisica, a danas je njihov broj još veći.

Lisice ne napadaju, odnosno nisu opasne. Normalno je da dolaze u naselja jer su znatiželjne ili gladne. Lisice se ne mogu tako dobro prikriti kao kune ili lasice jer su velike, a i ne skrivaju se previše od ljudi, pogotovo ako su mlade. Vidjeti lisicu trebao bi biti uobičajeni prizor jer divlje životinje jesu dio grada.

U Hrvatskoj se od 2011. godine uspješno provodi oralna vakcinacija lisica te nema potrebe za strahom od bjesnoće. Prijavljivati se trebaju jedino životinje čudnog ponašanja, a ne sama njihova prisutnost. Lisice se često približe stambenim objektima jer ih netko hrani ili ima nezaštićenog otpada, no rijetko će se približiti čovjeku. U gradovima se mogu vidjeti predstavnici mnogobrojnih vrsta divljih životinja, a među njima su: lasice, kune zlatice, ježevi, vjeverice, pa tako i lisice.

U Austriji, i u gradovima i na periferiji, fazani, zečevi, lisice, srne, jeleni i druge divlje životinje rado su viđen prizor. U Engleskoj je uobičajeno i nikome čudno navečer proći ulicom i sresti barem jednu lisicu, navode Prijatelji životinja i nastavljaju:

U Hrvatskoj pak, širenjem ljudskih naselja i urbanih područja te zbog aktivnosti lovaca koji im ubijaju prirodni plijen, divlje životinje ostaju bez svojih staništa i prisiljene su ići u riskantne avanture oko ljudskih naselja te tražiti hranu kopajući po smeću ili ulazeći u seoska dvorišta. Zovu ih štetočinama i na državnoj razini određuju njihov odstrel, a one samo slijede prirodni nagon za preživljavanjem i traže hranu za sebe i svoju mladunčad.

U rujnu 2018., udruge okupljene u Mrežu za zaštitu životinja koju vodi udruga Prijatelji životinja uputile su dopis ministru poljoprivrede ističući da im je neprihvatljiva (kao i velikom dijelu javnosti) najava Ministarstva poljoprivrede da dodijeli milijun kuna lovcima kako bi poubijali čagljeve i lisice. U svojemu priopćenju Ministarstvo poljoprivrede kao razlog pozivu na odstrel navodi da se povećanjem populacije čagljeva i lisica u lovištima smanjuje broj lovne divljači koja im je hrana i da su te vrste prijenosnici zoonoza, osobito bjesnoće, pa je cilj odstrela „unaprijediti javno-zdravstvenu sigurnost stanovništva i čuvati raznolikost naših šuma i lovišta”. Ne navodi se broj ili postotak zoonoza utvrđenih u lisica i čagljeva te koliko su tih zoonoza prenijeli ljudima i drugim životinjama. Također, namjera ubijanja golema broja životinja učinjena je bez konzultacije sa stručnjacima za divlje životinje i udrugama za zaštitu životinja kojima je stalo do humanih rješenja u rješavanju problema suživota ljudi i divljih životinja.

Udruge su upozorile da razloge koje Ministarstvo navodi smatraju nedovoljno argumentiranima i bez podloge u stručnim analizama i znanstvenim istraživanjima te su tražile evidenciju i statistike o konkretnoj „šteti” koje godišnje nanose lisice i čagljevi, kao i provedene studije i aktivnosti kojima je Ministarstvo pokušalo umanjiti njihov broj - bez ubijanja. Mreža za zaštitu životinja primila je povratne informacije da su i brojni građani pisali Ministarstvu i zatražili odustajanje od planiranog ubijanja lisica i čagljeva, no sama nije dobila nikakav odgovor.

Lisice i čagljevi hrane se životinjama koje su na popisu „lovne divljači”, zbog čega je ovako formulirani razlog za njihov odstrel ukazivao da Ministarstvo poduzima akciju njihova odstrela kako bi pogodovalo lovcima. Naime, čagljevi i lisice prirodno love plijen koji je i plijen lovaca, što je očito glavni razlog hajke na njih. Paradoksalno je kriviti lisice i čagljeve da su svojom brojnošću smanjili broj srna i zečeva, kada se zna da su upravo lovci ti koji ubijaju prirodni plijen lisica i čagljeva. Dakle, upravo lovci su odgovorni za smanjenje broja životinja kojima se hrane lisice i čagljevi, a za to ih se dodatno nagrađuje mogućnošću da zarade i ubijanjem lisica i čagljeva čiji su prirodni plijen poubijali.

Osim prirodnih neprijatelja i lovaca, lisice i čagljevi stradavaju i od parazita, kao i od infekcija koje su povezane s vremenskim uvjetima, od čega strada gotovo trećina mladih lisica. Za razliku od prirodnih predatora, koji uglavnom ulove najslabije životinje i time vrše prirodnu selekciju, ljudski lovci ubijaju „najbolje” životinje i time vrše negativnu selekciju lovljene vrste. Ubijanje pojedinih lisica i čagljeve razara njihove obitelji i uzrokuje patnju preživjelima.

Milijun kuna, koliko je Ministarstvo u rujnu 2018. najavilo dati lovcima, golem je novac koji se može upotrijebiti kvalitetnije i u cilju postizanja mirnog suživota ljudi i divljih životinja. Na nerazmjer troškova ubijanja čagljeva i lisica i realnih troškova upozorila je udruga AWAP zapitavši se što to u akciji Ministarstva košta 700 kuna po ocijenjenom trofeju, odnosno 600 kuna po divljači dostavljenoj ovlaštenoj veterinarskoj organizaciji, s obzirom na to da „nije riječ o zbrinjavanju životinja, nego o čistom ubijanju”. Navode da metak košta pet kuna, a neškodljivo uklanjanje 3,80 kn/kg + PDV, što znači da operativna vrijednost troškova po ubijenoj lisici od tri kilograma i čaglju do deset kilograma iznosi maksimalno 50 kuna.

Prema podacima Nastavnog zavoda „Dr. Andrija Štampar”, zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u Hrvatskoj u čovjeka zabilježen je 1964. godine, a zabilježena su i dva importirana slučaja bjesnoće iz Republike Bosne i Hercegovine, i to 1989. i 1995. godine.

Samo Ministarstvo poljoprivrede u svojim internetskim objavama prethodnih godina opovrgava tvrdnje koje je iznijelo kao razlog planiranju odstrela. Naime, Ministarstvo od 2011. godine uspješno provodi dvaput godišnje program oralne vakcinacije lisica radi iskorijenjivanja bjesnoće, a isto čine i susjedne zemlje, zbog čega je 2017. godine najavilo da bi do 2018. Hrvatska mogla biti proglašena zemljom slobodnom od bjesnoće. Europska unija kontinuirano odobrava i sufinancira hrvatske programe oralne vakcinacije lisica. Zbog cijepljenja lisica, Hrvatska je sada zemlja u kojoj se ne bilježe životinje (divlje i domaće) pozitivne na bjesnoću. Dakle, ne postoji razlog da se, zbog opasnosti od prijenosa bjesnoće, ubijaju lisice i čagljevi koji također pojedu mamce bačene lisicama.

Krajnje je nelogično da su milijuni kuna uloženi u uspješne programe oralne vakcinacije lisica u svrhu zaštite od bjesnoće, a sada se novac troši na ubijanje tih zdravih i cijepljenih lisica. Na temelju znanstvenih istraživanja i iskustva iz prakse zemalja Zapadne Europe, Svjetska organizacija za zdravlje životinja (OIE) i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) navode da se bjesnoća u divljači ne iskorjenjuje ubijanjem, već oralnom vakcinacijom divljači i cijepljenjem pasa. Izričito se ističe da se ubijanje divljači nije pokazalo učinkovito tijekom prethodnih desetljeća, dok je oralnom vakcinacijom bjesnoća iskorijenjena u Belgiji, Luksemburgu, Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Finskoj i Nizozemskoj (podatak iz 2003.).

Naglašavanje opasnosti od drugih bolesti, npr. lisičje trakavice, pretjerano je i služi lovcima samo kao opravdanje za ubijanje lisica kako bi „zaštitili” ljude. Prema Institutu Robert Koch, u Njemačkoj se godišnje prosječno pojavi manje od 20 potvrđenih slučajeva zaraze. Profesor Peter Kern koji koordinira Europski registar ehinokoka u kojemu su dokumentirane sve infekcije lisičjom trakavicom upućuje na to da čovjeku najveća opasnost zaraze prijeti od psa, a ne od lisice. (Izvor: Kölner Stadtanzeiger, 14. lipnja 2009.) Nema nijednog znanstvenog dokaza za to da lov može smanjiti opasnost od lisičje trakavice. Isto je i s bjesnoćom – samo cijepljenje dovodi do uspjeha, a istraživanja su pokazala da lov na lisice može djelovati kontraproduktivno i pridonijeti širenju bjesnoće.

Lisice i čagljevi pripadaju porodici, odnosno rodu pasa i po svojoj fiziologiji i ponašanju imaju jednake potrebe za hranom i preživljavanjem kao i ljudi i druge životinje.

Neopravdano je navoditi povećanje brojnosti čagljeva i lisica u lovištima kao uzrok smanjenju broja lovne divljači, kada znamo da lovci sami ubijaju tu istu lovnu divljač koja je prirodni plijen čagljeva i lisica. Zbog nedostatka hrane životinjskog podrijetla (jer su ih poubijali lovci) gladni čagljevi i lisice prisiljeni su tražiti hranu na smetlištima i u blizini ljudskih naselja. Radi se o zatvorenom krugu u kojemu su glavni uzrok problema lovci, a stradavaju životinje koje samo slijede svoj nagon za preživljavanjem.

Sve više biologa koji se bave divljim životinjama promiče znanstveno utemeljeno tumačenje da životinje same najbolje reguliraju brojnost svoje populacije, i to onda kada nisu izložene lovu i umjetnom hranjenju koje provode lovci. Ako populaciji prijeti prekobrojnost, smanjuje se stopa nataliteta. U onim dijelovima Europe u kojima je lov zabranjen, primjerice, u talijanskim nacionalnim parkovima, švicarskom nacionalnom parku i na grčkom otoku Tilosu, nikada dosad nije utvrđena prekobrojnost populacije. U gotovo svim ostalim zemljama svijeta lov je zabranjen u područjima gdje je priroda posebno zaštićena, a ni ondje nije došlo do prekomjerna rasta populacije. Zoolog Ragnar Kinzelbach smatra da je lov pretjeran i da, kada bi se ukinuo, stanje populacije i okoliša samo bi se reguliralo.

Veterinari educiraju ljude da je pojava lisica blizu naselja uobičajena i normalna pojava te da dolaze blizu zbog uništavanja njihova prirodnog staništa i zato što su znatiželjne ili gladne. Kao pametne životinje koje nemaju predatora, lisice ne napadaju pse ni mačke i nisu opasne, nego traže ostatke hrane u dvorištima tako da ne moraju trošiti previše energije na lov.

Lisice se često približe stambenim objektima jer ih netko hrani ili ima nezaštićena otpada, no rijetko će se približiti čovjeku. One se ne mogu tako dobro prikriti kao kune ili lasice jer su velike, a i ne skrivaju se previše od ljudi, pogotovo ako su mlade. Vidjeti lisicu trebao bi biti uobičajeni prizor jer divlje životinje jesu dio grada. Mnogi gradovi Europe, Australije, Japana i Sjeverne Amerike lisice smatraju urbanim životinjama, baš kao i pse i mačke, i organiziraju miran suživot ljudi s divljim životinjama. Primjerice, 1995. Procjenjivalo se da u Engleskoj ima oko 33 000 urbanih lisica, a danas je njihov broj još veći.

Veterinari savjetuju da ih ne treba dirati, već pustiti da se same maknu i odu. Dakle, prijavljivati ne treba samu njihovu prisutnost, nego samo ako se čudno i nevoljno ponašaju, ako vidimo da je životinja bolesna ili kada pronađemo leš.

Ministarstvo poljoprivrede u studiji pod nazivom „Stručna podloga za utvrđivanje osnovnih odrednica obitavanja, statusa i smjernica gospodarenja čagljem (Canis aureus L.) u Republici Hrvatskoj” (dalje u tekstu: „Stručna podloga”) iz 2015. godine navodi da u Hrvatskoj „nema sigurnih dokaza da čagljevi love domaće životinje kako u naseljima tako i oko njih”. Spominje se da u područjima gdje je čagalj prisutan već dvadesetak i više godina s relativno velikom gustoćom čagljeva nije prijavljen nijedan napad na domaće životinje, iako su čagljevi često dnevna boravišta imali vrlo blizu naselja.

Analiza sadržaja želuca potvrdila je da čagljevi jedu glodavce, gmazove, vodozemce, ribe, kukce, puževe, otpad od domaćih životinja i divljači (djeluju kao strvinari, počiste ono što ljudi odbace) i biljnu hranu (npr. žitarice i voće), a ptice su im teško dostupne, osim kada pronađu lešinu. Kada se radi o životinjama kao što su mačke ili psi ili stoka i svinje, navodi se da čagljevi konzumiraju njihove lešine, odnosno animalni otpad (dakle, jedu već mrtve životinje, stradale u prometu ili skupljaju neadekvatno zbrinute leševe na stočnim grobljima, ostatke sa svinjokolje, ostatke otpada nastale nakon evisceracije i guljenja krupne divljači, jedu mrtve ptice i sl.).

Kao težina čaglja u studiji navodi se da u prosjeku ima oko 10 kg, pa je teško pretpostaviti kakav napad i na koga bi takva životinja mogla izvesti. Ako i postoje slučajevi stradavanja domaćih životinja koji se mogu povezati s lisicama i čagljevim, iznimno su malih razmjera i često uzrokovani ljudskom pogreškom te se time ne može opravdati njihovo masovno ubijanje. Veterinari napominju da čagljevi i lisice nisu opasni za čovjeka jer je bjesnoća praktički iskorijenjena vakcinacijom, a približavaju se naseljenima mjestima zbog uništavanja njihova prirodnog staništa kako bi tražili otpatke hrane.

„Stručna podloga” demantira i novije tvrdnje Ministarstva da čagljevi smanjuju brojnost tzv. lovne divljači: „Na područjima gdje se čagalj kao ‘nova vrsta’ pojavio u zadnjih dvadesetak godina često puta je nedostatak srneće divljači uzrokovan krivolovom, bolešću li nečim trećim pripisivan čaglju. No, analizom sadržaja želuca tijekom 2 godine na 238 uzoraka, mišićno tkivo srneće divljači nađeno je u svega 8 uzoraka sadržaja želuca (F = 3,90%) i to 5 uzoraka u vrijeme jesensko-zimske sezone i 3 u vrijeme proljetno-ljetne sezone.” Zaključeno je da se za samo dva laneta može reći da su ulovljena predacijskim lovom, a kako su dijelovi tih životinja pronađeni u želucima čagljeva u vrijeme lovne sezone, može se reći da su pojeli divljač koju su ranili lovci i koja je umrla u šumi. Navodi se da su u sadržaju želudaca čagljeva nađeni ostaci otpada nastali nakon evisceracije i guljenja krupne divljači Također, smatra se da obilje animalnog otpada i glodavaca u lovištu pogoduje razmnožavanju čaglja.

Na otočiću Drveniku gdje se mještani žale na čagljeve, i sami priznaju da čagljevi dolaze blizu naselja tražiti vodu jer su žedni, okupljaju se na smetlištu jer se smeće odvozi jako rijetko i traže hranu (fazane, kokoši), no ne mogu doći do kokoši ako ih ljudi noću zatvore. Veći problem stvara im pretpostavljena nego realna opasnost od čagljeva, a osobito im smeta njihovo glasno zavijanje noću, što nije razlog da ih se poubija. Veterinari kažu da su čagljevi s vremenom postali domicilne divlje životinje, no da su za čovjeka neopasni.