Dino More, poznatiji kao Tremens, hrvatski je reper, glumac, slemer, komunikolog, poduzetnik, turistički pratitelj, aktivist... Čovjek koji se ne želi opisivati titulom. Tremens je Tremens. Radi što voli, voli što radi, živi od toga, sretan je. Uz to voli i svoju obitelj, i ljubimce, koji su dio te obitelji.
Tko je tvoj kućni ljubimac?
Trenutno imam tri mačke. To dosta varira kod mene, volim pomoći životinjama, pa se ponekad na smještaju nađu i druge životinje, ali ove tri mačke su zadnjih godina stalni postav moje obitelji. Zovu se Greta, Ćubica i Fuki. Gretu sam udomio iz Prave šape, našli su je u kontejneru u Dubravi. Rekli su da ne voli ljude i da je malo agresivna, ali na mene se odmah popela, sjela mi na rame i to je bilo to. Nikad nije ogrebala, frknula, ništa, već 6-7 godina. Živimo skladno i lijepo. Srednja je Ćubica. Službeno se zove Orka, ali ne odaziva se ni na jedno drugo ime osim Ćubica. Ta je mačka razmažena jer sam s njom prvo živio u stanu u gradu, prije nego smo došli na selo. A Fuki je najmlađi, on se samo pojavio kod nas prije nekih godinu dana i ostao. Toliko je pristojan, dobar, drag i umiljat da smo se predali, i zadržali ga. Dolaze još neke mačke spavati kod nas jer živim na selu. Imao sam i psa i mačke, uvijek mi ljubimci žive duže od 15 godina... Ali samo ova razmažena Ćubica smije u stan jer je ustvari prepitoma i preglupa za druge životinje. Ljudi je obožavaju, ali životinje je mrze. Mislim da je možda autistična. Stara je oko 5 godina.
Kako ti se život promijenio otkad imaš ljubimca?
Moje je pravilo ipak da se ljubimac mora prilagoditi meni, više nego ja njemu. Većini životinja to odgovara jer dajem im apsolutnu slobodu. Ako ne mogu tako, onda ih udomim negdje drugdje, tamo gdje im je sigurno bolje nego sa mnom, s obzirom na takav karakter. Primjerice, rekao sam da samo Ćubica ulazi u stan gdje živim. Imam donji dio kuće, gdje je i toplo, i udobno, peć grije, i mačke spavaju na toj peći. Dolaze, odlaze kako žele. Živim daleko od ceste, zato to mogu, a i blizu šume sam. Ponekad idem u šetnju šumom i prate me sve mačke. Ponekad jedna. Ponekad nitko. Imaju potpunu slobodu kretanja, ja ih ne ograničavam nikako. Kupujem im ogrlice protiv nametnika i parazita, uvijek brinem da su zdrave. Odličan nam je takav suživot. Ja nemam pojma gdje obavljaju nuždu, ne bih imao mačku kojoj moram čistiti wc. To sam radio u stanu, ali znao sam da će biti samo privremeno jer želim živjeti na selu. I eto, sad imaju šumski ili poljski ili vrtni wc, stvarno ne znam gdje to obavljaju. Svaki dan se pomazimo, uvijek su uredne, čiste i site. Da sam životinja, takav bih život želio. Mačke puno vremena provode vani, nikad im nije dosadno, žive bolje od životinja u stanu, po mojem mišljenju. Jedino mi je žao ptica i miševa koje donesu. Ako su živi, uvijek ih se trudim osloboditi iz mačjih ralja i vratiti u prirodu. Život mi je lijep uz ljubimce jer me zabavljaju, super se razumijemo, i uživamo u životima i suživotima. Dakako, uvijek mogu i otići ako im nešto ne paše. Ali nikad ne odu. Samo dolaze novi. Volim biti prijatelj životinjama više nego vlasnik.
Kako balansiraš između brige o ljubimcu i posla kojim se baviš?
Da, to je razlog zašto nemam psa. Prošlu kuju sam imao 17 godina. Ona je jednostavno bila naš dvorišni pas, dobio sam je kao bebu, i vrlo rijetko bi otišla izvan našeg imanja. Krajem prošle godine udomio sam jednog psa kojeg sam našao napuštenog pokraj benzinske u Županji, i doveo ga doma, misleći da ćemo isto tako funkcionirati. Ali on bi jednostavno odlutao dok mene nema doma. S obzirom na to da ne želim imati psa u stanu na selu, a nemam ograđeno dvorište, nisam ga mogao zadržati. Ljudi iz sela su se počeli žaliti, i morao sam nešto poduzeti. Našao sam mu najbolju curu na svijetu za vlasnicu. Jednom prilikom sam otišao šetati na Sljeme s njim, vidio ju je (zove se Ema), skočio joj je u krilo i odmah su se zaljubili. Pitao sam je želi li tog psa jer sam odmah vidio da se jako dobro vežu. Ona se oduševila. Nije mogla vjerovati. A bome i ja sam se oduševio na tako dobro rješenje, mislio sam da ću se mučiti pronaći mu dom. Evo, sad već skoro godinu dana živi s njom, i toliko se vole da si je ona istetovirala njegovu facu na ruku. Zadržala je ime koje sam mu dao - Kerber. Ja stvarno puno radim, a radim kao vozač i turistički pratitelj, između ostalih poslova, pa me često nema doma, ponekad tjednima ili mjesecima. Ne mogu imati ljubimca koji je previše ovisan o meni. Zato su mi mačke najdraže. Kad me dugo nema doma drugi se brinu toliko minimalno o njima da im samo trebaju dati hranu i vodu jednom dnevno. Ili ako baš odem obiteljski, onda ostavimo razmaženu Ćubicu kod frendice, a za ove seoske mačke je dovoljno da mi dođe frend ili netko iz blizine dati im jesti i piti. Ćubicu stvarno ljudi obožavaju, nevjerojatno je draga i pristojna, tako da jedva čekaju da kod njih bude koji tjedan. Zato je balans između posla i ljubimca kod mene vrlo jednostavan.
Koju bi anegdotu mogao podijeliti s nama?
Ćubicu zovemo Sjena ili Nindža. Nevjerojatna je. Ovakva velika, crna, s bijelim dijelovima, ona je toliko spretna i tiha da to nikad nisam vidio. Većinu dana spava, ali kad nekud želi otići, samo nestane. Ili se pojavi. Svako malo mi izađe iz ormara, iako sam uvjeren da je izvan kuće. Ona se pojavljuje kao da se teleportira. Kako imamo kuću s apartmanima na moru, a i nju vodimo sa sobom na more (da, i tamo je isto puštamo da ide kuda god želi), tako smo jedne ljetne noći svi lijepo spavali u rajskoj tišini, kadli smo začuli užasan urlik iz jednog apartmana. Svi su potrčali, mislili smo da je riječ o nekakvoj smrti ili nečemu jer se čuo baš užas, strah u tom kriku. Došli smo do apartmana, a gošća je sjedila, plakala i smijala se u isto vrijeme. Što se dogodilo? Ćubica, tj. Sjena, ušla je u njezin apartman dok nitko nije vidio. Sjela je na klupčicu prozora, iza zastora. Ona tako voli sjediti ili spavati pokraj prozora ponekad. Tako zna biti satima bez da se pomakne ili ispusti zvuk. Gospođa se po noći otuširala, išla leći u krevet, i dok je prolazila pokraj prozora, zastor se pomaknuo i tapnuo ju po ruci. Ćubica nikad ne grebe. Ona kad se igra samo lupne s uvučenim kandžama. Da je imala kandže možda bi gospođi palo na pamet da je mačka. Ovako je mislila da je duh. Još i taj zastor po noći, zaključan apartman, mislila je da nema nikoga... Uglavnom, Ćubicu smo našli širom raširenih očiju kako čuči ispod kreveta, imala je facu kao "ne znam što je ovoj, luda je"... Na kraju smo se svi smijali, i to je gošća koja stalno dolazi na ljetovanje. Došla je i poslije opet , tako da je sve ok. Dapače, svaki put kad dođe pita gdje je Sjena da je pozdravi.
Kupiti ili udomiti?
A ono - ja nikad neću kupiti jer nemam takve želje, ja sam udomitelj. Volim pomoći životinjama u nevolji ako mogu. Ne bih kupio iz vlastitih principa. Ali ne osuđujem druge - tko hoće kupovati neka kupi, mene se to nikako ne tiče! Dapače, ima predivnih rasnih životinja, neke me raspamete kad vidim koliko su zanimljive i lijepe. Svaka čast i ljudima koji se brinu, ulažu jako puno svoga vremena i truda u te neke životinje koje kupe pa ih održavaju, i svašta što već rade... Osobno se ne bih na taj način bavio životinjama, ali tko voli nek izvoli. Ja sam više ljubitelj totalne slobode i individualnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....