‘Nadam se da nitko neće zamjeriti, ali danas ćemo pričati i o - psima!‘

Mačke su naročito ljubomorna i katkad vrlo osjetljiva stvorenja. Koliko god da će se pretvarati kako su snažne, samostalne i ne trebaju vas, smrtno će se uvrijediti ako odete negdje makar i na jedan, a kamoli dva dana.

Tako je i s našom četvorkom. Iako su karakterom potpuno različiti, Aleister, Ritchie, Čupko i moja miljenica Shakti uvijek imaju isti izraz lica kada se vratimo s nekog puta.

Zdjelice su pune, svježe vode ima na pretek, a dvorište otvoreno za njihove avanture lova na ptice i guštere (što pedagoškim metodama pokušavamo spriječiti, ali ne nailazimo na naročit uspjeh).

Uglavnom, prošlog smo vikenda poduzeli neviđenu ekspediciju za ljude u našim godinama. Otišli smo planinariti. Vratili smo se iznureni, nije to za nas, mišići su nas još danima boljeli. Dočekali su nas prijekorni pogledi.

Mačkoljupci dobro znaju kako su mačke potpuno sposobne mijenjati izraz lica i uputiti prijekor, razdraganost, dati do znanja kako se osjećaju.

Jer, zamislite, Otvarača konzervi nije bilo dva dana na raspolaganju da ih mazi kada one to požele. Nevjerojatan grijeh.

A možda su osjetile i sumnjive mirise. Jer, ova mačkolumna, ako nitko neće zamjeriti, malo će se baviti i psima. Bili smo u Lici, u Udbini, Korenici i Gospiću i upoznali neke od najinteligentnijih pasa. Prije svega, na imanju gdje je čak 1700 ovaca na slobodnoj ispaši, a čuva ih čopor od pet gorostasnih i prekrasnih kangala. Fun fact je da su ti psi dovoljno snažni da otjeraju i vuka, što je dakako i razlog zašto ih uzgajivači ovaca koriste.

No pravi hit bio je crni mješanac kojeg smo prozvali Bundaš, a naknadno saznali da se zove medo. Izmučene planinare doslovno je vodio prema dolje. Kako su neki zaostajali, podijelili smo se u dvije grupe. Nevjerojatno, ali istinito, pametni je pas zastao pored baš svake planinarske markacije, okrenuo se i provjerio stižemo li. kada se uvjerio da smo ovu dionicu prošli, odjurio bi prema drugoj grupi, pobrinuo se za njih i opet se vratio k nama. I tako kroz čitavu planinu.

- Ja bih ga najradije uzela u Zagreb - rekla je Najdraža, no znamo da gradski život nije za ovog psa, čuvara planine. Umjesto dvije-tri šetnje dnevno, on lunja šumama svakodnevno, planinari ga maze i tetoše, a poznaje svaku stazu i puteljak kao svoj džep. Kada se umori, dođe do svog gazde gdje ga uvijek čeka dobra klopa i svježa voda, te još maženja. Nema automobila, nema opasnosti, čak ni krpelja dugo nisu vidjeli. Moglo bi se reći da Medo živi idealnim životom.

Mazili smo i krave, ovce, pa- čak i jednog simpatičnog ponija i sigurno se vratili s mirisima tih "neprijateljskih stvorenja".

Ali, srećom nisu prevelika zlopamtila. Bio je potreban samo jedan malo bolji obrok da opet veselo (i katkad iritantno mijauču) ili nam mazno predu u krilu.

Vjerni pratitelji ovih redaka dobro znaju da su naše mačke posebno privržene zimi, a kada dođu topliji dani gotovo da i ne postojimo. Odnosno, postojimo kada treba dati hranu ili poslasticu, no većinu vremena provode izležavajući se na suncu ili naganjajući sirote guštere po dvorištu. Sve to već je počelo. Katkad se stvarno osjećamo hotel s uslugom punog pansiona. Tri obroka dnevno i spavanje, molim, mijauču. Ali, nekako ipak otplate svoj smještaj. Nema tog noćnog leptira (kojih se moja draga naprosto užasava) ili poljskog žohara koji bi se dobro proveo ako odluči ući u stan. Završit će pod njihovim šapama u roku od nekoliko sekundi. Čupku to sjajno ide, Shakti je pomalo lijena jer je to ipak beznačajan plijen nedostojan njenih lovačkih vještina, a "klinci" su beskrajno smiješni u pokušaju da ulove komarca. Noi, njihov trening podupiremo svim srcem jer i sami svi znate kako komarci znaju biti dosadni noću. Možda i više nego njihovo zimsko mijaukanje svakih par sati da im otvorimo vrata, jer razmažena gospoda i jedna dama ne vole pijesak.

Ljetne radosti tek počinju...