NESTALA

Osječki azil: ‘Još se nadamo da će nam se naša Margita vratiti, čekamo je!‘

Riječ je o 15 godina staroj kujici koja je prije mjesec dana nestala iz šetnje

Margita
 

 Osječki azil

Kad je u studenom nestala Margita iz osječkog azila, svi su bili šokirani. Riječ je o 15 godina staroj kujici koja je samo iščeznula u šetnji, bez traga i glasa. Zaposlenici i volonteri su je očajnički tražili, ali joj se izgubio svaki trag. Premda još uvijek gaje nadu, na neki način su se oprostili s njom. Na Facebooku su objavili status koji prenosimo u cijelosti.

- Bila si dio naše familije, našeg Azila

punih 15 godina Margitice naša,

zaslužuješ da ni jedna ružna riječ ne uđe u ovo što ću ti sad napisati

u ime svih nas, i zato te neću pitati zašto i gdje si otišla.

Želim živjeti u filmu kojem si ti napravila ende baš točno onakav kakav si ti htjela,

ko i uvijek što je bilo sve po tvom

Bilo bi super kad bih mogla uskočit u tvoja sjećanja, bilo bi podudaranja

s mojima sto posto,

možda bih se nasmijala (il zgrozila) kako si nas vidjela,

dal ste bacali klade ti i Goca kolko ćemo ostat (baš me zanima koja je dobila)

i hoćemo li ko i svi prije nas malkoc pravit se važni a onda plačući nestat.

Pošto si uvijek bila poznata u kerećim krugovima ko teška mizantropkinja

kladim se da si i navijala da nas otjeraju oni malkoc robusniji od tebe al ako nas nije uspio otjerat Feil nije niko,

uostalom znam ja da ti znaš da znam

da si nas putem, kroz godine popušila.

Htjela sam napisati "zavoljela" al iz prostog respekta prema tvom ugledu

nisam

Ja sam ti bila dala ime. Po jednoj velikoj ženi iz jednog velikog benda. Baš točno tako nekako si mi izgledala

ko što sam nju zamišljala; veliku premda nepošteno zanemarenu,

ekscentričnu i sa cijelim svemirom stisnutim u grudima.

Ona je pokušala muzikom taj svemir da dočara

a ti nisi ništa morala pokušavati, ti si dijete majke zemlje

više nego iko od nas na dvije noge,

svemir je rado živio u tvojim grudima.

To da se ne diramo i ne družimo bez pitanja (iako bi ti na svako pitanje odgovarala sa "ne bih, hvala")

je došlo nekako spontano,

mi koji smo se našli u Azilu našli smo se s razlogom, jednako smo osjećali da se prvo trebamo dokazati

vama koje su ljudi razočaravali prosto i lako i s namjerom (i nikad za to nisu odgovarali i zbog toga mi je, Margita moja, neizmjerno žao...)

Dani gladi i udaraca bili su iza tebe, mi smo obećali svašta al da,

kad danas bolje razmislim ne bih možda ni ja vjerovala hrpi klinaca

koja je imala tu privilegiju da se predomisli kad god je poželjela.

Sto posto sam sigurna da si shvatila da se ne zezamo

možda tamo negdje kad je ispod ovih sto i nešt stabala koje smo posadili

počela da raste ladovina.

Stvarno si bila jedna od rijetkih pasa koje drugi psi, pogotovo u onom kaosu

horor azila s početka, nisu nikada pipnuli.

Al doslovno NIT PIPNULI!

To je tolko rijetka supermoć da sam ju jedva parputa u životu doživjela

al ti si bila kraljica jer kod drugih pasa uvijek sam imala filing da i veličina igra

al ti si čak prije bila sića nego neka prilika

i svejedno nikad i niko ni da bi!

A živjela si jako al baš jako dugo u Ispustu i tu se družila sa cijelim azilom!

Kolko pasa se može tako nečim pohvaliti?

Pa onda kasnije, kako su stizali sve živčaniji a mi bili sve manje hrabri

(i to ti, Margita moja, ide s godinama)

selila si u najveća dva azilska dvorišta, živjela s raznim luđacima, medenjacima, veseljacima

al SVI oni imali su neki poseban respekt prema tebi

baš ko i mi.

Prvi koji su te takli (morali su!) bili su momci, i to te činilo endemom, to što si prije prilazila dečkima nego curama.

Ni šetnje baš nisi obožavala, sve druge specošice puno prije tebe krenule su u šetnje i baš ono do daske uživale u njima!

Ni s njima se nikad nismo dodirima družili

al i one su, ko i ti, kroz stari azil upoznale ruke u nekom sasvim drugom kontekstu, nekad mi je bila stravična muka samo misliti o tome

koliko su morali biti užasni prema vama kad su vam toliki strah nabili u kosti!

Ispočetka smo te iznosili, tad si već pristajala na "što se mora nije teško" koncept diranja pa smo to iskorištavali da te isperjamo vanka

znajuć da ti je ovo jedini svijet dan na raspolaganje i teško smo podnosili njegovu skučenost. Šetnje su i nama, ko i vama

stvarale koncept slobode, nešto što je inače jako teško pronalazivo

i do Azila mislila sam da je izmišljotina, sveti gral.

Rijetko si odlazila s nama baš u šumu, da si baš kilometre tukla šapama ko mi,

ti si ugl imala opet neki svoj film, neki svoj koncept i sloboda je bila da ti damo slobodu da ti biraš šta tebi znači "šetnja".

Uvijek, al uvijek imali smo to poštivanje među nama.

Netaktilno razumijevanje koje je izgubilo sve strahove koje si na početku unosila u naše poznavanje.

Super mi je bilo kako ti izađeš s nama pred Azil, mi već stižemo do Drave a ti se družiš s nevenima, turskim karanfilima, hortenzijama,

bubamarama, mravima, i vi imate neke svoje priče i neki svoj ritam od kojeg kardiovaskularni sustav fercera ko i u nas

koji smo dolje po šumi nabijali na max,

žao mi bilo što ne znaš čitat knjige jer bi garant i u njima uživala pa bismo si preporučale najbolja štiva

I to si ja sad tepam iako znam da ne bih nikad bila dorasla onome što si ti o svijetu razumijevala.

Koja buba, koja ptica, koja širina te tu večer zovnila?

Volim misliti (ko što volim misliti da bi mi oprostila to) da je odluka bila tvoja. I samo tvoja.

Da si željela da tvoja bude posljednja.

I svejedno, sunce naše, kapija će zauvijek ostati za tebe

bar malkoc otškrinuta...

Tvoja obitelj - stoji u objavi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:34