- Ma, kakav ti je to azil bez kinderbeta - kaže nam Ivana Varkonji iz Farmice, pokazujući svoj krevetić za bebe. U jednom takvom u Osijeku se nalaze Ksemba i Mala, a u ovom našičkom jedan Terry. Ne bi azil bio to bez njega, kaže, iako mu od srca želi da otpraši na svojim kolicima i nikad se više azila ne sjeti. Da si nađe dom iz snova i da zaboravi da je jednom negdje cupkao po kinderbetu.
Malac nestrpljiva pogleda i prava maza zove se Terry i ima tri godine. Je, tužno, mladi pas, ali sudbina mu je takva. Pukla mu je leđna moždina, pa se kreće u kolicima ili mu obuju papučice, pa u njima juri okolo kao manijak. Ozbiljno, vidjeli smo: kad je Terry u kolicima, sklanjaj se, od sreće će ti preći točkovima po nogama.
U kinderbetu spava jer dobije dekubitus ako je na tvrdom. Njemu treba udomitelj koji je većinom doma, jer je briga o njemu relativno jednostavna: ako ga se navikne na pelene, treba samo njih presvući. On, naime, sam odlazi na zahod, što je sreća, jedini je problem što se ne zna kad će se to dogoditi. Zato je najbolje da mu je netko uvijek u blizini, pa kad se uneredi, da očisti.
- Bio je jednom udomljen. Momku sam dvjesto puta rekla sve živo o njemu, a on je tvrdoglavo htio baš njega. Popustila sam, ali ga je brzo vratio. On nije doma stalno, ovaj obavi, dođe doma, sve smrdi. Razumijem ja to, zaista, ali zašto ga je onda takvoga uzimao? Dakle, da ponovim: trebaju mu udomitelji koji znaju što je pas s invaliditetom i koji su spremni na brzinsko čišćenje. Kad se čovjek navikne, nije to neka muka. Dakle, molim lijepo, pogledajte ga, zaljubite se, nosite ga u bolji život - kaže kroz šalu Varkonji, koja ne skriva da bi im falio. No, kaže, Terryju treba pravi dom.
I neka konačno nekog drugog mlati tim svojim kolicima u trku, jer je njima više dosta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....