DNEVNIK IZ AZIL-GRADA

Pogledam naše kerovce i znam koliko je sloboda bitna! Ajde potpišite peticiju za zabranu lanaca

U današnjoj kolumni doznajemo kako su stanovnici Azi-Grada utjecali na odluku onih koji ga vode da se uključe u kampanju
Ilustracija
 Vlado Kos/Cropix

Kada biste kerovcima u našemu Azilu dali pravo referenduma među prvim pitanjima koje bi s čovječanstvom poželjeli raspraviti jest: zašto je čovječanstvo tako okrutno prema njima? Oni koji su došli u Azil skinuti s lanca možda ne bi ništa ni pitali, možda ne bi imali volje ni raspravljati, možda je u većini njih slomljeno ono dječje kereće srce koje bi treperilo to jedino pitanje na koje ljudi ne bi znali dati odgovora: zašto?

Ne znam ni ja dati odgovora, ne moram ni znati, moje je da prestanem ispitivati, filozofija neće nikome komu je oduzeta sloboda dati čak niti oduška, vrijeme je za jasnije poteze, vrijeme je za promjene. Vrijeme je da ova zemlja (koju i dalje bespogovorno volim jer me rodila, ovoj točkici pod nebom me namijenila) promijeni neke stvari, vrijeme je da mi kojima je stalo budemo glasniji i jasniji i snažniji od onih kojima nije.

Vrijeme je da Hrvatska zabrani držanje pasa na lancu. Ušli smo u kampanju čim nas se pitalo, čim je čakovečko sklonište pokrenulo priču, i mi i Prijatelji životinja odmah smo stavili sve svoje resurse na raspolaganje i rekli AJMO, ajde da onu nepravdu iz 2017. kada se pisao novi Zakon o zaštiti životinja pa umjesto potpune zabrane lanca za pse stavilo da je zabranjeno "trajno" vezanje (čime se nije postiglo ama baš ništa) konačno ispravimo.

Pokrenuli smo peticiju, dobili veliku javnu, pa čak i institucionalnu podršku i sada smo na tom putu, putu da psima u ovoj zemlji osiguramo barem tu minimalnu slobodu. Slobodu kretanja. Ja znam koliko sloboda kretanja psima znači. Znam da će mnogi pomisliti kako je apsurdno da to govori netko tko volontira u jednom Azilu za pse gdje žive omeđeni ogradama, ali baš zato što znam, jer vidim i jer osjećam njihove potrebe znam koliko je sada bitno izboriti se za to!

Naši psi u našemu Azilu svaki božji dan idu u šetnje, u istrčavanja, ja bih se razboljela od tuge kada to ne bi bilo tako, oni uostalom su tu samo privremeno, do udomljenja, a zamišljam kako su izgledali i kako izgledaju još uvijek životi onih pasa koji su zatočeni doživotno. Koliko rana od uraslih lanaca u kožu, u vrat, smo sanirali, koliko smo takve pse morali socijalizirati, uvjeravati ih da postoji i Čovjek koji je tu uz njih zato što im želi pomoći.

Kolike smo pse, te 2014. iz tada poplavljene Gunje spasili lanca (spasila ih Sava, ponekad mislim da se zbog njih i izlila), kolike pse moje kolegice iz drugih udruga sada spašavaju iz potresom pogođenih područja... Previše. I jedan upropašten život je previše.

Potpišite peticiju za zabranu držanja pasa na lancu u Hrvatskoj, učinite to SAD, učinite to zato što vam je stalo, učinite to zato što imate sreće što ste rođeni kao čovjek koji ima glas i diže ga za one koji ga nemaju!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:35