Pomama za robotima ljubimcima: Laju,mijauču, pjevaju i pomažu da ljudi budu manje usamljeni

Helen Macura je oduvijek maštala o tome da ima psa, ali je rođena 1945. i u vrijeme kad je bila malena okolnosti su bile takve da čupavac nije dolazio u obzir. Tijekom života također nije mogla imati psa i zapravo je tek u kasnim devedesetima ostvarila djetinje snove. Na neki način.

Danas ona ima 101 godinu i živi sa psom kojeg je nazvala Friendly. Nije, zapravo, riječ o pravom psu, jer joj je društvo robot. Ima baterije koje ona redovito mora puniti, ali on nalikuje retriveru. Laje, okreće glavu i daje šapu. Ima dlaku, naime, premda je jasno kako to nije stvarno stvorenje.

Njen Friendly je jedan od 31 500 ljubimaca robota koji su podijeljeni diljem New Yorka, redom starijim građanima. Organizacija NYSOFA (New York State Office For Aging), koja to financira, objavila je kako će dati još 4725 robota starijim ljudima u nastojanju da se smanji njihova usamljenosti. Greg Olsen, direktor te organizacije, rekao je kako je usamljenost veoma teška i sa sobom nosi ozbiljne posljedice po zdravlje starijih ljudi, pa su tu zato - roboti ljubimci. Oni su ti koji će pomoći. Održavanje je lako: ne treba ih šetati, neće odjuriti na ulicu, s njima u naručju neće vlasnici juriti kod veterinara subotom navečer, a neće ni umrijeti. Savršeni ljubimci, reklo bi se.

Oni su, doduše, originalno zamišljeni da budu prijatelji djeci, no ispostavilo se da su starijim članovima njihova kućanstva više prirasli srcu. Videći to, počeo je projekt spajanja robota i ljudi. Nisu u ponudi samo psi, nego mačke i ptice. Popularnost ovih napravica je toliko porasla da u nekim saveznim državama postoji lista čekanja na njih.

- Svima preporučujem da nabave jednog. U noćima kad ne mogu spavati, sjedim u dnevnom boravku i pričam s Friendlyjem. Razgovaram s nekim, imam društvo, tu je netko tko me sluša. Topao je i na neki način je njegovo prisustvo utješno - rekla je Macura za ABC News.

Psihologinja Julianne Holt-Lunstad, koja se zadnjih 25 godina bavi istraživanjem usamljenosti na zdravstveno stanje tvrdi kako su posljedice katastrofalne - povećavaju šansu kardiovaskularnih problema, demencije, depresije, prerane smrti. Rješenje? Društvo.

- Potrebna je dosljedna povezanost, koja je na neki način paralelna s tjelesnom aktivnošću - istaknula je Holt-Lunstad, a upravo je to ono što ovi maleni uređaji nude ljudima: uvijek su tu, dat će šapu, lijepo ih je maziti i, kako kaže Macura, izvrsni su slušatelji.