Pošta izdaje nove markice s divljim životinjama: ovoga puta na njima su velika mačka i tetrijeb

Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 7. svibnja nove prigodne poštanske marke iz serije „Europa – ugrožene životinjske vrste“. Motivi na markama su ris i tetrijeb gluhan, a autorica izdanja je Nataša Odak, dizajnerica iz Zagreba. Prigodne marke otisnute su u nakladi od 100 000 primjeraka po motivu. Nominalna vrijednost poštanske marke s motivom tetrijeba gluhana iznosi 3,30 kn te 15,00 kn za poštansku marku s motivom risa. Marke su izdane u arcima od 20 maraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).

HP

Euroazijski ili obični ris (Lynx lynx) najveća je europska mačka. Široko je rasprostranjena i globalno brojna vrsta, pa je svrstana u najmanje zabrinjavajuće vrste. U Hrvatskoj nastanjuje Gorski kotar, Velebit i Liku. Prema zadnjoj službenoj procjeni brojnosti iz 2010. u Hrvatskoj živi od 40 do 60 jedinka, s trendom opadanja brojnosti, pa je kod nas ris kritično ugrožena i strogo zaštićena vrsta. Glavni uzroci ugroženosti jesu parenje u uskom srodstvu, fragmentacija i uništavanje staništa te krivolov.

Ris ima dugačke noge, stražnje dulje od prednjih. Kao i sve mačke, uvlači pandže dok hoda. Uz izvrstan noćni vid, dobar njuh te izrazito dobar sluh lovi iz zasjede, sam, nečujno i brzo. Ljeti im je krzno kratko, crvenkasto ili smeđe, prošarano tamnijim pjegama jedinstvenim za svaku jedinku. Zimi ris dobiva gusto, dugo i svilenkasto krzno sivkaste boje. Velike šape tijekom zime služe kao krplje i omogućuju kretanje u dubokom snijegu. Ris živi samotno i ne zadržava se dugo na istoj lokaciji osim u sezoni parenja, koja je početkom godine. Ženka koti dvoje ili troje mladunaca. Za opstanak im je nužno prostrano i mirno, uglavnom šumsko stanište, koje pruža i zaklon i hranu. U Hrvatskoj su im najvažniji plijen srna i mlado jelena, ali i divokoze, mufloni, zečevi, glodavci, ptice, zmije. Najaktivniji su u jutarnjim i večernjim satima, a tijekom dana i noći uglavnom se odmaraju.

Autohtoni ris nestao je iz Hrvatske već početkom 20. stoljeća, a cijela današnja populacija potječe od šest jedinka unesenih u Sloveniju davne 1973. iz Slovačke. Populacija se ponovno počela smanjivati 1990-ih godina, a genetika je pokazala da je glavni razlog međusobno parenje blisko srodnih životinja. Zbog toga je trenutačno u tijeku projekt LIFE unošenja risova iz Rumunjske i Slovačke u Hrvatsku i Sloveniju radi obogaćivanja genskoga fonda i povećanja postojeće populacije te povezivanja alpskih i dinarskih populacija. Naseljene životinje i njihovi potomci prate se pomoću fotozamki i GPS ogrlica.

HP

Tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus) naša je najveća šumska koka. Podrijetlo vuče još iz ledenog doba. U Hrvatskoj živi na Velebitu i u Gorskom kotaru, u miješanim i crnogoričnim šumama vršnih dijelova planina iznad 1000 metara nadmorske visine u kojima nalazi zaklone na granama starih stabala i izobilje hrane. Na globalnoj razini, zbog velikog područja rasprostranjenosti, svrstan je u najmanje zabrinjavajuće vrste, ali s trendom pada brojnosti zbog klimatskih promjena, nestanka i promjena u staništu, turizma, naleta mladih ptica na dalekovode te zbog previše grabežljivaca poput lisica, kuna, vrana, ali i krivolova. Zbog opadanja brojnosti populacije tetrijeba gluhana, u Hrvatskoj je strogo zaštićen i smatra se ugroženom vrstom. Od nekadašnjih 177 poznatih pjevališta u našoj zemlji aktivno je svega desetak, a pjevajućih mužjaka ima tek nešto više od stotinu. Pjevališta su važna zbog parenja nakon kojeg se tetrijebi razilaze. S proljećem mužjak zorom izlazi na šumsku čistinu kojom se koristi za svoje „pjevanje“ (različiti tipovi glasanja – „škljocanje“ i „brušenje“), širi lepezasti rep i nakostriješi bradu te postaje neoprezan.

Tetrijebi se hrane pupoljcima, mladim iglicama, sjemenkama, šumskim plodovima i bobicama, a za mlade je važna i hrana životinjskog podrijetla – kukci, puževi, pa i sitni kralježnjaci. Teže do pet kilograma, a narastu i do 85 cm dužine. Mužjaci imaju raskošno perje: zelena prsa, smeđa leđa, a glava, vrat i trbuh su crne boje. Ženke imaju neupadljivo perje crvenkasto sive boje s crnim prugama. Perje prekriva noge sve do prstiju (zimi je ono izrazito dugačko) na čijim rubovima ujesen izrastaju nekoliko milimetara duge rožnate resice koje poput krplji povećavaju površinu stopala, pa tetrijeb manje propada u snijeg. Resice ljeti otpadaju. Snažni, tupi nokti služe za iskapanje hrane iz zemlje i ispod snijega.