SSSR je obučavao borbene dupine. Time se bavila bivša zatočenica njemačkog Gestapa

Cijela je Rusija vidjela Galinu Šurepovu na filmu, jer je ona bila kaskaderka i "tonula" je pred kamerama. Nitko, međutim, nije znao da je ova simpatična djevojka dresirala dupine za borbene operacije, jer je to bila vojna tajna, piše Russia Beyond.

Kavezi s dobrim dupinima stoje blizu obale. Čak i kada su u kavezu, oni pomoću svog prirodnog sonara mogu detektirati svaki podvodni objekt u radijusu od pola kilometra. Zbog toga se i drže u kavezu.

Kada otkrije plivača, dupin pritisne specijalnu pedalu i u zrak se ispali signalna raketa. Zatim dupin zauzme položaj tako da kljunom pokazuje približan pravac "nezvanog gosta". Poslije toga pritisne drugu pedalu i kavez se otvori, a on brzo dopliva do cilja i "neutralizira" ga.

Galina Šurepova je završila upisala Lenjingradski fakultet za tjelesnu kulturu gdje je otkrila svoju naklonost prema podvodnom sportu. Već nakon godinu dana treniranja postala je prvakinja SSSR-a u ronjenju.

Na jednom je prvenstvu bio prisutan i casting menedžer snimateljske ekipe. Tražio je sportašicu za ulogu kaskaderke u filmu "Čovjek-amfibija" (1961.). Bio je to prvi sovjetski blockbuster u razdoblju poslije Staljina. Šurepova, međutim, nije nastavila glumačku karijeru. Odbila je ponuđeni stan i posao u Lenjingradu i otputovala na obalu oceana, udaljenu 6000 kilometara, tj. na Sahalin.

Tamo je otvorila prvu ronilačku sekciju i sudjelovala u snimanju dokumentarnog filma o ribolovu dupina, užasavajući se zbog toga što se dupini brutalno kolju i od njih se pravi riblje brašno koje se zatim koristi za pravljenje stočne hrane. Na tome se njezina veza s dupinima prekida do 1967. godine, kada joj je netko pozvonio na vrata:

"Otvorim vrata, a u hodniku stoji mornar visok dva metra. Kaže: ’Pozvani ste da radite u vojno-pomorskom centru za proučavanje dupina u Sevastopolju. Sutra ću doći po vas’", ispričala je kasnije ona.

Šurepova je povela svog sinčića, a od stvari je ponijela bicikl na tri kotača i manji kofer, i s predstavnicima vojske otputovala u Kozački zaljev.

Vojno je zapovjedništvo tražilo osobu koja zna nešto o morskim životinjama, koja može raditi pod vodom i dovoljno je fizički izdržljiva. Amerikanci su krajem 1960-ih već duže vrijeme proučavali sposobnost morskih životinja da izvršavaju vojne zadatke, dok Sovjetski Savez nije mnogo napredovao u toj oblasti. Nitko nije znao kako se to radi, niti je postojala bilo kakva znanstvena baza. Ispostavilo se da ni Šurepova u početku nije to znala.

Ona je dane i noći provodila u vodi ne znajući od čega početi. "Ja sam promatrala njih, a oni mene" pričala je kasnije. "Smršavila sam 45 kilograma... Jednom sam slučajno odbacila u stranu morske alge koje su mi smetale. Dupin je ispratio moj pokret. Bacila sam još jednom, i on je opet to pratio pogledom. Onda mu bacim ribu da potkrijepim tu reakciju. Kada mi je dogurao alge, opet sam mu dala hranu. Tako se ustalio refleks."

Zatim je počela koristiti i druge predmete – maramice, lopte... Dupini su naučili "aport" kao psi, naučili su nekoliko gesta i reagirali na ljudski govor.

Dvije je godine Galina s djetetom živjela na obali zaljeva, u šatoru za dvije osobe, u teškim uvjetima koji su nalikovali na vojnu vježbu.

"To je bilo danonoćno promatranje i prisustvo u blizini dupina koji je držan u boksu. Čim nađem slobodan trenutak, odmah legnem i promatram ga. Ponekad on vidi da ga promatram i izvodi svašta kako bi me potaknuo da mu dam ribicu", pričala je ona.

Galina Šurepova ubrojana je u pripadnike Ratne mornarice kao prva žena-ronilac u SSSR-u, a na njezin posao stavljen je pečat vojne tajne. U Kozačkom zaljevu je 1967. godine otvoren prvi sovjetski vojni oceanarij u koji je dostavljeno 50 dobrih dupina. Tijekom 1970-ih se ovom projektu pridružilo nekoliko desetaka znanstvenih institucija.

"Obuka dupina i tuljana izvodila se u nekoliko pravaca: osiguravanje i patroliranje terena, uništavanje diverzanata, potraga za različitim podvodnim objektima i njihovo otkrivanje", objasnio je Vladimir Petrušin, glavni vojni dreser Sevastopoljskog oceanarija.

"Uništavanje" diverzanta podrazumijevalo je da dupin smakne s njega opremu za disanje pod vodom i izgura ga na površinu. Znanstvenici su dugo pokušavali obučiti dupine-ubojice, no praksa je pokazala da su visokorazvijene životinje suviše osjetljive na sličan stres i poslije napada nožem ili iglom koja paralizira čovjeka sabotiraju daljnje operacije.

"Dupini mogu razmišljati, govoriti, voljeti i patiti. Oni žive četrdeset godina, a uginu od upale pluća ili infarkta", govorila je Šurepova.