Vrtlarimo mi u azilu, sadimo cvijeće, kopamo rupe... Svaki ker pomogne, pa eto belaja!

Provirio Beni iz kućice ko visibaba iz snijega, znači i službeno je - stiglo proljeće i do Azil-grada! Šta da vam kažem, navro život, navrli udomitelji, zažutili narcisi ogradu oko Azila, klupica se vratila još crvenija u Prvo dvorište a ja nisam odoljela da ne dodam još malo plave i ljubičanstvene, kereća srdašca zazelenila ljepše od svakog cvijetnjaka, probudilo nas sunce, uđeš u Azil - svi se smiješe, kava miriši, preživjeli smo zimu. Još jednu.

Tek tu i tamo još ubacim koje drvo u veliku kaljevu peć koja je mnogim kerovcima tijekom zadnjih zima značila život, tek tu i tamo stavim još kapu da me Drava ne počešlja po svom i tek tu i tamo nazujem čizme dok prčkam po zemlji sa Ksembom i Malom i dok planiramo neviđeno zacvijetnjavanje Azila pa gledamo di ćemo šta posadit pa se igramo da skupa tu živimo i da je samo sunčano popodne i par sati za lijepe stvari, kavu i tak to... Pa ćemo onima koji nam se svide dodat jednom po stručak vlastite lavande il sadnicu prkosa skroz važne jer smo to MI sadile.

Kerovci u Azilu su veliki vrtlari. Odnosno wanna be vrtlari/ce. Postavljaju stalno visoke standarde, recimo nije dovoljno samo posadit drvo. Jok, potrebno je i ogradit ga i to sa svih strana jer sestre i braća na četri noge nemaju mjere u zalijevanju. Recimo. Pa ni okopavanju. Recimo. Kolko god ja njima puta održala bukvicu il ponovila kako se s florom ophodi oni i dalje po svom.

Recimo kako da jedan Zubo zna šta ili kad je dosta. Ponese ga to okopavanje. Onda za njim Vera krene popravit to. Pa onda Bukowski ustanovi da ni Vera nema pojma pa mu se pridruži Haris koji kao ipak ima nekog baštovanskog iskustva jer je živio na selu (ono, dva dana al ajd) pa već vidim kako Đole vadi rakiju, kako se skuplja komšiluk (i tako nastane kirbaj u azilu ) pa onda Margita dobije slom živaca kad vidi šta su napravili (i di su sve pogriješili) pa uđe u rupu (sad već do koljena) i krene pa zaboravi šta je i kud je krenula pa onda dođem ja (sad je rupa već do mog koljena) i BIIIIP! Prekid programa.

Il recimo ja krenem orezivat grmove, malo proćaskam sa Violom (nije da se mora al je red stat i upitat se za zdravlje), malo sa Mašicom (ona mi odma odruka ko je šta reko, ko se kome zamjerio, ko se kome svidio), Lola mi se požali na ketering azilski i kako joj svaki dan kasne sa ručkom (a ženska navija sat po ručku pa im "uopće nije neka fora"), Med Mex mi ništa ne kaže, njega baš briga, mi se pomazimo usput i dobro je.

Adica mi (dok niko ne gleda) koji put preokrene očima na novu cimericu (a neću ni reć koja je, ko kaže da je Ada uvijek u pravu), Bobi koji put napravi tužnu facicu, čist da me uvjeri da i dalje treba bit na konzervicama za ručak a Marita pokaže svoj vitki struk tek tolko da me nasekira i dok ja stignem do grmova nemam više pojma ni ja kud sam krenula i šta sam naumila.

Pa onda kad vidite grmove po Azilu kak rastu di oće i di stignu onda bar znajte da nisam ja kriva.

Danas smo Ksemba i ja posadile nova tri čempresa, a jedna teta majstorica nam je pomogla i napravila ogradicu oko njih, to je bio uvjet tih čempresa - da im kerovci nemaju pristupa. I štaš, dok svakom udovoljiš se najviše naradiš al kuže ljudi, jelda da kužite, da baš zbog tog našeg spontanog pristupa, baš zbog toga što svako da pomalo, naš Azil najljepše izgleda.