Najveća grabljivica kontinentalnog dijela Hrvatske, štekavac (Haliaeetus albicilla), ptica je koja pripada skupini orlova. Poznat je još i pod nazivom bjelorepi orao, ističu iz Javne ustanove Međimurska priroda. Područje rasprostranjenosti ove vrste pruža se od sjevera prema istoku Europe, pa kroz zemlje bivšeg SSSR-a sve do Kamčatke i Japana.
Hrvatska predstavlja jedno od krajnjih jugo-zapadnih europskih područja koja nastanjuju gnijezdeće populacije ovih ptica. Kod nas je stanarica, a obitava u poplavnim područjima većih rijeka, ponajprije Save, Drave i Dunava. Najlakše ih je uočiti u Kopačkom ritu i Lonjskom polju, gdje gnijezdi polovica hrvatske populacije, ili na većim ribnjacima poput Crne mlake. Procjena je da hrvatska populacija broji oko 150 parova.
Osnovna hrana štekavaca je riba koju snažnim kandžama grabe s površine vode, ali i ptice i sisavci. Kad je naočito krizno, primjerice, zimi, neće odbiti niti strvinu.
Raspon krila im doseže i do impresivnih 250 centimetara. Perje mladih štekavaca je smeđe boje, dok im je masivan kljun taman. Odrasli su također smeđi, ali nešto svjetlijih nijansi, uz iznimku repa koji je bijele boje, dok im je kljun žut. Štekavci spolnu zrelost postižu nakon pet godina života i jednom partneru ostaju vjerni doživotno. Posebno je impresivno promatranje njihovog udvaranja u svadbenom letu, pri kojem se ženka i mužjak strmoglavljuju s visine držeći jedan drugog kandžama, ili na grani, kad se klikćući klanjaju jedan drugom.
Gnijezde u starim i gustim šumama. Za smještaj gnijezda odabiru jedno od najvećih i najstarijih dostupnih stabala. Na njemu grade ogromno gnijezdo u koje već u veljači ženka snese najčešće dva jaja. Nakon 35-38 dana na svijet dolaze ptići. Narednih 80-ak dana, do polijetanja, ostaju u gnijezdu, a o njima brinu roditelji. Mlade ptice odrastanjem stječu neovisnost te traže svoje teritorije. Zanimljivo je da, za razliku od starijih jedinki koje su čvrsto vezane i vjerne jednom teritoriju, mlade do svoje zrelosti lutaju i tek kad pronađu partnera odabiru i osvajaju teritorij.
Neupućena osoba lako će zamijeniti ove dvije vrste, iako su razlike prilično velike. Štekavac je, za razliku od npr. škanjca, koji je uz vjetrušu naša najviđenija grabljivica i kojeg svakodnevno uočavamo tik uz cestu i naselja, izrazito plašljiva grabljivica, koja boravi daleko od naselja, uz vodu, i usprkos svojoj veličini, vrlo se teško uočava. Iznimka su situacije kad jedna ili više jedinki kruže u visinskom letu. Kod promatranja takvog leta, potrebna je dobra procjena veličine ptice (škanjac ima dvostruko manji raspon krila) te poznavanje razlika u silueti i načinu leta, jer im je kruženje podosta slično. Za razliku od stojećeg stava, u kojem je bijeli rep štekavca gotovo neprimjetan, prilikom leta njegovo je uočavanje siguran znak za određivanje vrste.
Vrsta je ugrožena uništavanjem staništa, regulacijom vodotoka, isušivanjem poplavnih područja, sječom starih šuma, trovanjem olovom (olovna sačma) i zatrovanim mamcima za glodavce i čagljeve. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) hrvatsku populaciju štekavca svrstala je u kategoriju osjetljivih vrsta. Štekavac je strogo zaštićena vrsta u Hrvatskoj sukladno Zakonu o zaštiti prirode. Kazne za progon ptica ili uništavanje staništa iznose oko 5530 eura po jedinki.
Većina ljudi, čak i ljubitelja prirode koji su često na „terenu“, ne zna da ova ptica nastanjuje i međimursku divljinu. Još manje njih zna da ona tu i gnijezdi. Zabilježena su dva gnijezda, ali možda ih je i više. U njima su ove godine na svijet došla dva ptića.