-Nismo mi čovjek i njegov labud, nego labud i njegov čovjek. Tako napišite. Ovaj je labud "izabrao" mene, jer vidim simboliku u tome da je od svih kuća ovdje, došao i stajao upravo ispred mojih vrata!
Tako nam govori Gojko Mijalica, Šibenčanin koji polovicu godine provodi u kući na Jadriji, a u ovim promjenjivim, malo kišnim, a malo sunčanim rujanskim danima društvo mu pravi labud Mali. Nije mu to baš ime, tako mu se obraća i to je, kaže, dovoljno. Premda, priznaje, možda je Mali zapravo Mala, jer ni veterinar to nije mogao sa sigurnošću utvrditi. Prošlo je, dodaje, nekoliko mjeseci od kada se ova velika bijela ptica narančasto-crnog kljuna pojavila pred njegovim vratima slomljenog krila koje je vukla po podu. Kao da je došla tražiti pomoć. Nije se Gojko puno premišljao, otvorio je labudu kapiju i primio ga u kuću. I u svoje srce.
Ozljeda je bila stara, ali je na krilu bilo nekoliko kapi krvi jer ga je, kako se kasnije ispostavilo, koji dan prije, u moru u Guštinoj vali, udaljenoj tek nekoliko desetaka metara od šjor Gojkine kuće, napao neki drugi labud tjerajući ga iz jata. A kako mužjaci obično tjeraju mužjake i to bi, smije se šjor Gojko, moglo otkriti kojeg je spola jadrijski labud.
-Bilo je to krajem svibnja. Odjednom se pojavio ispred mojih vrata. Krilo mu je, vidjelo se odmah, bilo slomljeno. Nije ga mogao skupiti, a i drugo je očito bilo ozlijeđeno, jer ni njega, kako vidite, ne može do kraja priljubiti uz tijelo. Što mu se dogodilo, ne znam, ali pretpostavljam da mu je krilo stradalo jer ga je napao neki pas. Mislim to zato što se jedino pasa boji i jako se uznemiri kada ih vidi. Inače, cijelo ljeto kupao se u moru, bio među kupačima i djecom. A onda bih ja došao po njega i on bi se sa mnom uputio kući – govori Mijalica o počecima ovog neobičnog prijateljstva, piše Šibenski.
-Pametan je i sluša me kao da zna da je sa mnom siguran - govori nam Gojko Mijalica
No, kako je vrijeme odmicalo, bilo je jasno da se s tim iskrivljenim labuđim krilom nešto ipak mora napraviti. Smetalo mu je, kaže Mijalica, pri hodu, pa čak i kada bi plivao.
-Nema koje sve institucije nisam zvao u Šibeniku, pa i u Zagrebu. Zvao sami i Dumovec, a oni su htjeli da ga dovedem u Zagreb i onda bi ga preuzeli. Ali, bojao sam se da će ga u tamo pustiti u jezero s drugim labudovima koji bi ga mogli napasti i ozlijediti, kako se dogodilo i na Jadriji. Zato ga nisam dao, premda sam svjestan da je to divlja životinja i da oko toga može biti puno problema – govori Mijalica i dodaje kako je nakon nekoliko posjeta veterinarima u Vodicama zaključeno kako bi najbolje bilo amputirali krilo s kojim labud ionako više nije mogao letjeti, a usto mu je otežavalo hodanje i plivanje, a time i hranjenje. Kirurška intervencija prošla je vrlo dobro i rana je gotovo zarasla te predstoji, upravo danas, uklanjanje kirurških šavova, objašnjava Gojko.
-Labud još tjedan dana nakon vađenja šavova, kako je rekao veterinar, neće smjeti u more, a onda ću ga slobodno puštati. Dok je ova dva tjedna bio na suhom nakon operacije morao sam ga hraniti, a to nije bilo lako, jer mi nitko nije znao reći kako ću to izvesti. Ni veterinari mi nisu znali reći, ali mi je pomogao internet i jedna gospođa iz Austrije koja na Jadriji ima vikendicu. Ona je velika ljubiteljica životinja i bori se za prava pogotovo onih u cirkusu. Ona me je uputila na suhu hranu u briketima za močvarne ptice i sada to Mali jede. Jede još i grašak. Kupim onaj zamrznuti, jer neće kuhani. Odmrznem ga i pomiješam s kukuruzom šećercem iz konzerve. Labudovi dnevno pojedu od 2 do 4 kilograma hrane, tako da mu dadem barem kilogram graška i isto toliko šećerca, uz brikete koje još umiješam – opisuje šjor Gojko, labuđi, ne baš jeftin, dnevni jelovnik.
Kaže nam i kako sa svojim ljubimcem, jer Mali mu je to malo-pomalo postao, dok je još na "bolničkom" režimu svakodevno ide u šetnju ujutro i poslijepodne. I prava su jadrijska atrakcija, pa rijetki koji ih susretnu ne požele jedan selfi s ovim neobičnim parom!
-Nas dva još učimo jedan o drugome, ali on je pametan i zna da ga ja štitim i radim za njegovo dobro. Stalno mu govorim da se ničega ne mora bojati, jer sam ja tu. Tko zna? Možda je nešto od toga i došlo do njega, jer puno je opušteniji postao. Prije, ako biste mu prišli blizu on bi puhao na vas, ali to više ne radi. I sluša me. Ja mu samo rukom pokažem i on krene u tom pravcu. Zapravo: kada dignem desnu ruku, skrene lijevo, a podignuta lijeva ruka njemu je znak da ide desno – smije se šjor Gojko dok s puno strpljenja prati svog labuda u šetnji uz obalu te mu mirnim i staloženim glasom objašnjava zašto se još ne smije ulaziti u more.
A povratak u vodu, vjeruje Gojko Mijalica, bit će znak potpunog oporavka Maloga. Iako se trudi da mu nadomjesti prirodni okoliš i hranu koju bi sam pronašao, to ipak isto. Operacija i zamjenska hrana učinili su svoje, pa je labud malo i smršavio, a bez vode ni perje ne može dobro očistiti. Ali, tjedan dana nakon vađenja šavova sve će doći na svoje i Mali će opet zaplivati i nauživati se svakojakih morskih algi i trava... U divljinu se, nakon što mu je krilo bilo slomljeno, nažalost, više ionako nije mogao vratiti. Dom će mu odsad biti Guština vala i Gojkina kuća.
-Ja bih se do sada s Jadrije u grad selio obično 1. studenog, odnosno kada počne sezona grijanja. Zimi bih dolazio najčešće dva puta tjedno, a sada će to biti svaki ili svaki drugi dan. Kada ne budem na Jadriji on će biti siguran u dvorištu, a kada dođem puštat ću ga na more. Uvijek ću mu ostaviti dovoljno hrane, a napravit ću mu i veliki bazen da može plivati dok nisam tu – poručuje nam na kraju šjor Gojko, uvjeren kako u ova vremena čovjekove otuđenosti od prirode i štete koju joj nanosi, njegovo prijateljstvo s labudom pokazuje kako taj odnos ipak može biti drukčiji i bolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....