Ana Kolar zagrebačka je blogerica poznata po svojim tekstovima na stranici Blogledalo, kolumnistica i vlasnica mačaka.
Predstavite nam svoje ljubimce...
Imam tri mačke. Mužjaka od osam godina imena Soprano, godinu mlađu ženku Bowie te pet godina staru Camorru. Soprano i Bowie su sa mnom od svojih niti tri mjeseca starosti, a Camorra je imala nekih deset mjeseci, kad je oduzeta jednoj gospođi, završila privremeno kod mene te na kraju i ostala.
Jeste li ikada s njima išli na odmor?
Nismo, jer smatram da je tako nešto komplicirano s obzirom na to da nemam vozačku, a ni stalnu lokaciju za odmor pa mi je i financijski i logistički neizvedivo ići s njima. Također, Bowie je gluha što jako ograničava njen boravak u prostorima na koje nije navikla, a i bijele je boje, pa ne smije na sunce. Ona je tako specifična, pa sve i da želim s drugima na odmor mislim da nije u redu da oni idu, a ona ne te bi to bilo teško emotivno, ali i financijski dupli trošak.
No, svaki put kad ste se selili, bilo je stresno?
Da! U Sopranovom životu, a njega uzimam jer je najstariji, selili smo četiri ili pet puta i to je uvijek stresno za njih. Iz tog razloga čak i da imam sve financije svijeta mislim da bih u slučaju nekog vlastitog putovanja i odmora platila puno da mi netko bude s njima kod kuće možda čak i 24 sata dnevno, kao house and cat sitting.
Kako onda funkcionira kad vi idete na put?
Nisam ih nikad ostavila u plaćenom hotelu/smještaju ili kod prijatelja jer smatram da su moje mačke (a najčešće i ostale) najsigurnije i najmanje pod stresom kad su na vlastitom terenu. Tako da svaki put kad odem, makar na svega dva dana ili dvije noći organiziram da minimalno jednom dnevno netko njih i obiđe, očisti, nahrani, promijeni vodu i pomazi ih ako budu dali. Nekad to platim (servisi koji se time bave), a nekad uskoče prijateljica, mama, brat, dečko, netko od povjerenja i tko će mi sve detaljno javiti kako je. Najbitnije mi je da su na sigurnom, čisti i namireni.
Što biste poručili onima koji odu na more, a životinje izbace na ulicu i zaborave na njihovo postojanje?
Onima koji su kadri pomisliti na ostavljanje nekoga koga zovu kućnim ljubimcem, dakle članom obitelji nemam reći ama baš ništa lijepo. Time dokazuju da to biće nikad nije bilo punopravnim članom obitelji i kućanstva, jer da jest, ne bi na to niti pomislili. U današnje vrijeme interneta, fejs grupa i servisa za čuvanje, šetanje čak i plaćenih smještaja i hotela, mislim da je u pitanju samo vlastita komocija i lijenost. Čak i kad ne postoji neki budžet za tako nešto ima i besplatnih načina, treba se samo malo potruditi i pronaći.
Nikad u životu mi takva ideja, da ostavim nekog svog, radi puta ili odmora, nije pala ni na pamet, a ostavljanje mojih mačaka dolazi u obzir samo i isključivo u slučaju da im nemam za hranu i njegu ili da ja umirem. Treće opcije nema. Oni su jednako moji kao što je bilo tko drugi iz moje obitelji te oni računaju na mene. Kako rekoh, ja sam odabrala brinuti o njima pošto poto pa makar to značilo da za njihovog života ne odem nigdje i ne priuštim si ništa. Mislim da je to jedini pravi način i dokaz neke odgovornosti, a ljudi koji su kadri ostaviti živo biće na cesti bez ikakve pomoći i brige kadri su i za puno gore. Smatram da bi tako nešto trebalo biti ‘nagrađeno‘ velikim novčanim kaznama pa i odlascima u zatvor.