‘Kućica za Anastaziju ne ugrožava zaštićenu kulturno-povijesnu cjelinu grada, naprotiv!‘

Mački Anastaziji oduzeta je kućica koju je za nju izradio naš sugrađanin Srđan Kera zbog njezine starosti i brige za bolju njegu ulične životinje koja nije udomljiva. Cijeli slučaj je sa stajališta struke objasnila Lukrecija Marinović, koja je diplomirala 2000. godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Dubrovačka veterinarka svoja stečena stručna znanja i vještine jako često koristi i za dobrobit slobodnoživućih mačaka. Već dugi niz godina aktivno sudjeluje u brojnim akcijama sterilizacija i liječenja mačaka na području Grada i Elafita, piše Dubrovački.

- Mačka je teritorijalna životinja, ona je vezana za teritorij u kojem postoji red i dogovor o suživotu s drugim mačkama. Preseljenje je za nju najveći stres. Tako naša Anastazija živi u kantunu trijema Kneževog Dvora već 17 godina. Kao i stariji ljudi, tako se i mačke, što su starije, sve teže adaptiraju na novu okolinu. Za nju bi preseljenje bilo pogubno! – ističe dubrovačka veterinarka. - Potrebno joj je u njezinom životnom okruženju omogućiti komfor i poštovanje kao jednoj starijoj finoj gradskoj gospođi.

- Iako svaka mačka obožava toplinu i zaklon koji im pruža škatula i dekica, dok je mlada, ona će se sklupčati u nekom magazinu, grmu, travi i bit će sretna s onim što ima. Međutim, kako stari (a zbog sterilizacije i dobre brige i ishrane danas imamo sve veći broj starih uličnih mačaka), ona polako gubi mišićnu masu i potkožno masno tkivo, a zglobovi su već istrošeni i bolni. Zato im je potreban mekan, udoban i topao ležaj, uz zaklon od kiše i hladnoće. Ležati na kostima na golom kamenu im više i nije neka zabava – kaže.

Pojašnjava kako je Anastazijina nova kućica je napravljena s toliko ljubavi i poštovanja ne samo prema jednoj mački, nego i prema mjestu za koje je namijenjena, da bi zaista bila šteta da se ne iskoristi kao zaklon, a ujedno i kao dodana vrijednost u promidžbi Dvora i Grada. Na koncu, i kneževi su sigurno imali svoje mačke i pse, zašto onda i danas one ne mogu biti dijelom dvorske svakodnevnice – naglašava.

- Ulične mačke Grada svakodnevno ponosno poziraju pred kamerama turista, pa na internetu, ako ‘zagooglate‘ Cats of Dubrovnik, možete naći milijune prekrasnih fotografija gdje su mačke u sinergiji sa znamenitostima našega Grada i predstavljaju, mogli bismo reći, dodanu vrijednost, emociju i dokaz života koji je toliko bitan za cjelokupni doživljaj Grada – ističe Lukrecija.

- One su taj status dobile zahvaljujući ljudima koji danas puno više brinu o mačkama nego što je to bio slučaj prije desetak i više godina. Kao veterinarka, kroz dvadeset godina rada s kućnim ljubimcima svjedok sam drastičnoj promjeni nabolje u odnosu prema kućnim ljubimcima. Danas su kućni ljubimci punopravni članovi obitelji, ta bića nam davaju bezuvjetnu ljubav, a potpuno su ovisna o nama. Tu univerzalnu ljubav prema životinjama susrećem među ljudima svih ekonomskih statusa, svih vjeroispovijesti, svih političkih opredjeljenja. Ne razumijem se u politiku, ali usudila bih se reći da oni čine jedno samostalno biračko tijelo koje ima veliku snagu i moć.

- Što se tiče uličnih mačaka najveći doprinos njihovoj dobrobiti se dogodio otkako smo ih počeli masovno sterilizirati. Prije desetak godina, uz financijsku i logističku pomoć gospođe Gaye Lockwood, program ‘uhvati-steriliziraj-vrati‘ počeli smo provoditi prvo na otoku Šipanu, pa Lopudu i Kalamoti, a zatim se to proširilo i na sam Grad i okolicu. Gospođa Lockwood je i danas najzaslužniji ‘dobri duh naših mačaka‘, a njenim posredstvom sterilizirane su i liječene tisuće i tisuće mačaka na više hrvatskih otoka i u cijeloj Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Iako ona, kao i svaki pravi dobročinitelj, ne mari za priznanja i nagrade, po meni je zaslužila najprestižniju nagradu Grada Dubrovnika – kazuje Lukrecija Marinović.

- Sterilizirane mačke žive duže i zdravije. Sterilizacijom se suzbijaju i zarazne bolesti koje bi inače harale među njima, tako da su one danas lijepe i zdrave. Svaka ta ulična mačka ima svog dobrog čovjeka koji ih hrani i kontrolira njihovo zdravstveno stanje na dnevnoj bazi. Svatko od njih ima svoj ‘rajon‘. Netko hrani 2-3, netko 50-100 mačaka. Ti ljudi su heroji iz sjene koji za hranu, a po potrebi i liječenje, nerijetko izdvajaju znatan dio svojih primanja – otkriva Lukrecija o dobročiniteljima koji su nevidljivi javnosti.

Anastazija i njena (nesuđena) kućica

Tonci Plazibat/Cropix

Svoje mišljenje o cijelom slučaju iznijela je i Dubrovkinja Maris Šišević, povjesničarka umjetnosti, također sa stajališta svoje struke:

- ‘Kućica za Anastaziju‘ ne ugrožava zaštićenu kulturno-povijesnu cjelinu grada Dubrovnika upisanu u UNESCO-v registar svjetske baštine, naprotiv, ova prijenosna kućica inspirirana motivom klupe iz trijema Kneževa dvora, oplemenjuje prostor u kojem se nalazi, te doprinosi pozitivnoj percepciji institucije Dubrovačkih muzeja i promociji kulturne baštine grada – istaknula je.

- Da nije neobičan suživot mačjeg svijeta i kulturne baštine vidimo i na primjeru Venecije. U sestieru Castello, ispred glavnog pročelja crkve San Lorenzo, u kojoj je pokopan i Marko Polo, stoje prislonjene mačje kućice poznate široj javnosti kao ‘I gatti di San Lorenzo‘. U Veneciji su napravili film, te tiskali nekoliko knjiga fotografija i slikovnica posvećenih svojim uličnim mačkama – podsjeća Šišević i dodaje:

- Naša ‘mačja kućica na volte‘ izrađena je kao izdvojeni segment klupe u Dvoru. Urešena je motivom koji se ponavlja na kamenoj klupi (seggia) trijema i završava istovjetnom profiliranom poklopnicom. Tako vrata na mačjoj kućici oblikovanjem odgovaraju nizu profiliranih trolisnih slijepih lukova kojima je ukrašen frontalni dio nosača klupa koje su raspoređene u dva reda uzduž zapadnog pročelja Dvora.

- Klupe trijema sredinom 15. stoljeća izrađuju majstori Vukac Bogosalić i Radoje Pribilović koji vjerojatno ne bi imali ništa kontra ovakve mačje kućice inspirirane njihovim umjeteonstvom, koja im odaje i svojevrsnu počast – naglašava dubrovačka povjesničarka umjetnosti.

Pojašnjava kako je trijem Kneževog dvora kroz povijest korišten je kao prostor vlasti gdje su na klupama sjedili knez i vlada u raznim prigodama, ali i kao prostor društvenog života i slobodnog ponašanja ljudi koji su navraćali pod trijem i u atrij dvora.

- Upravo stoga, život jedne starije mačke u ‘kućici na volte‘ pod voltima trijema ničim ne narušava ni Knežev dvor kao instituciju, ni kulturno dobro, nego čak doprinosi ljepoti i skladnosti svakodnevnice Grada. Ova pažljivo i brižno izrađena mačja kućica se svojim oblikovanjem uklopila uz kamene klupe trijema. Gumeni podložak kojim je obloženo dno kućice ničim ne oštećuje kamenu plastiku. Mačja kućica koju je dizajnirao i izradio Srđan Kera s motivom Kneževa dvora pokazuje količinu uložene ljubavi koja odražava poštovanje prema Kneževom dvoru kao kulturno povijesnom spomeniku i instituciji koju predstavlja. Srđan Kera je, ne sluteći, napravio toliko krasno i upečatljivo, ne samo mačju kućicu, nego ujedno i originalan dubrovački suvenir, te još jednom nadmašio samog sebe u svojim originalnim idejama kakve mnogi od nas ne bi mogli napraviti – zaključila je Maris Šišević.

Njezino viđenje potkrijepila je i Karmen Čabrilo, također povjesničarka umjetnosti i stanovnica Grada, riječima da su, ‘s obzirom na sve manji i manji broj stanovnika Grada u zidinama, brojčano gotovo nadmoćne mačke postale punopravne stanovnice i čuvarice duha grada‘, piše Dubrovački.