Veliko otkriće hrvatskih znanstvenika: ‘120 godina smo vjerovali da je izumrla, a sada je pronađena kod Vukovara!‘

Nakon što su se pojavile brojne glasine kako se kod Vučedola, smještenog 5 kilometra nizvodno od Vukovara, pojavio sljepaš, životinja za koje se dugo vrijeme vjerovala da je izumrla, hrvatski znanstvenici krenuli su u istragu. Kako znanost počiva isključivo na materijalnim dokazima, a ovaj sisavac sličan krtici nikada nije uhvaćen, tako je i cijela priča jedno vrijeme ostala samo na pretpostavkama.

- Istraživači su nekoliko puta posjetili malo selo Vučedol prateći glasine o viđenju sljepaša. Za te se sisavce “pretpostavljalo se da su izumrli” i nisu viđeni u Hrvatskoj “više od 120 godina” - navodi se u studiji objavljenoj 31. prosinca u časopisu Natura Croatica.

No na Silvestrovo 2024. znanstvenici su konačno objavili kako imaju laboratorijski dokaz da životinja za koju se donedavno vjerovalo da je davno nestala i dalje obitava u Hrvatskoj.

Sve se zapravo promijenilo još u lipnju 2023. kada se u Vučedolu, u vrtu Anđelka Ištuka, pojavila kućna mačka s plijenom koji je odgovarao karakteristikama sljepaša.

U vrt Anđelka Ištuka u Vučedolu kućna mačka donijela je sljepaša

Anđelko Ištuk/Hrčak.srce.hr

Nakon što su provedena detaljna istraživanja, posljednjeg dana stare godine objavljena je i službena potvrda kako je uistinu riječ o sljepašu, piše portal Hrčak.srce.hr.

Iza spomenute studije stoji tim koji čine Martina Podnar, Jadranka Mauch Lenardić, Danijela Hamidović, Nikola Tvrtković te Dejan Kulijer i Vinko Ljubas iz Bosne i Hercegovine.

DNK analiza

Analizom DNK sisavca potvrđeno je da se radi o zapadnoj vrsti sljepaša, u znanstvenim krugovima poznatog kao Nannospalax monticola. Sljepaši, su, stoji u studiji, životinje koje kopaju jame i većinu svog života provode duboko pod zemljom gdje se hrane biljkama. Mnoge njihove vrste izgledaju slično, zbog čega ih je teško znanstveno klasificirati, odnosno odrediti kojoj točno vrsti pripadaju. Istraživači sugeriraju kako bi se moglo raditi o novoj vrsti sljepaša.

- Filogenetičkom analizom pomoću mitohondrijskih markera (citokrom b i 16S rRNA) provedena je klasifikacija populacije. Rezultati su potvrdili jasnu odijeljenost među dvjema grupama, one vrste Nannospalax leucodon i zapadne grupe N. monticola. Unutar N. monticola grupe identificirano je šest genetičkih linija koje su se razdvojile vjerojatno tijekom razdoblja srednjeg i gornjeg pleistocena. Uzorak iz Vučedola pripada liniji poznatoj iz Fruške Gore, odakle je opisan citotip “montanosyrmiensis”. Ta podgrupa mogla bi predstavljati novu vrstu, na što ukazuju K2P genetske udaljenosti (4,3 posto do 5,7 posto) prema liniji iz Panonske nizine nađenoj na obje obale Dunava - stoji u studiji.

Ipak, znanstvenici upozoravaju da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se o pronađenom sljepašu moglo detaljnije.

- Na dva panonska nalazišta utvrđen je sekundarni kontakt između populacija obje linije. Jedno od njih je Kelebia - Subotička peščara gdje je identificirana i jedinstvena Kelebia linija. Populacije “montanoserbicus” citotipa razdvojene su u dvije različite genetske linije, montanoserbicus A i montanoserbicus B, a razlike u K2P genetskim udaljenostima od 4,6 % do 5,3 % ukazuju na potencijalni status montanoserbicus A linije kao zasebne vrste. U filogenetskoj mreži konstruiranoj metodom statističke parsimonije, montanoserbicus B pokazuje usku srodnost s linijom iz Panonske nizine i jednim uzorkom iz Bosne i Hercegovine, a njihove međusobne K2P genetske udaljenosti od 1,9 posto do 3,2 posto sugeriraju da svi ovi uzorci pripadaju istoj vrsti, N. monticola. Značajne genetske razlike između populacija iz Bosne i Hercegovine podcrtavaju potrebu za budućim istraživanjem lokalne varijabilnosti i taksonomskog statusa sljepaša. Neophodna je detaljna analiza s dodatnim markerima na više lokaliteta prije konačne odluke o evolucijskom statusu i taksonomskoj reviziji. Za sada je Nannospalax monticola (Nehring, 1898) jedino validno ime u N. monticola grupi - objasnili su.

Premda se ranije smatralo da je sljepaš potpuno slijep, istraživanja su pokazala da zapravo posjeduje jednostavne oči promjera 1 milimetara, smještene ispod sloja kože i krzna. Oči djeluju kao svjetlosni senzori, omogućujući im da osjete razinu dostupne svjetlosti. Za razliku od krtica koji su svejedi, sljepaš je biljojed, a najviše voli mrkve i luk.

Oči su im zakržljale i zastrte dlakom. Zubima i prednjim udovima kopaju podzemne hodnike u kojima se razlikuju prostori za hranjenje, defekaciju i spavanje. Hrane se lukovicama, gomoljima i travama. Samotne su životinje, a kote jedno do pet mladunaca. U prirodi žive rijetko više od jedne godine, a u zatočeništvu 4 do 5 godina.