Panleukopenija u mačaka je vrlo zarazna bolest koju uzrokuje protoparvovirus, a spada u skupinu CPV-2 virusa koja sadrži klasični mačji virus panleukopenije. Bolest se još zove mačja kuga ili mačja parvo infekcija. Bolest nije zoonoza, što znači da ne prelazi s mačke na čovjeka.
U prošlosti je ta bolest bila vodeći uzrok smrti u mačaka. Danas je to rjeđa bolest, zahvaljujući dostupnosti i upotrebi vrlo učinkovitih cjepiva.
Tom bolešću su najteže pogođeni mali mačići u dobi od tri do pet mjeseci. Čini se da su uzgajivačnice, trgovine za prodaju kućnih ljubimaca, skloništa za životinje i kolonije necijepljenih divljih mačaka glavni rezervoari mačje panleukopenije /MP/. Tijekom toplih mjeseci u urbanim područjima puno je veća vjerojatnost da može doći do izbijanja bolesti, jer mačke međusobno puno više dolaze u bliske kontakte.
Bolesne mačke izlučuju virus urinom, stolicom i nosnim sekretom. Do infekcije dolazi,kada osjetljive mačke dođu u kontakt s ovim izlučevinama. U literaturi su opisane infekcije tom bolešću i preko buha zaražene životinje. Zaražena mačka izlučuje virus relativno kratko, svega jedan do dva dana, ali virus nažalost može preživjeti u okolišu i do godine dana, tako da se mačke mogu zaraziti bez da su ikada došle u izravan kontakt sa zaraženom mačkom.
Kavezi, posude za hranu, prostirke, ruke ili odjeća ljudi koji rukuju sa zaraženom mačkom često su izvor infekcije. Stoga je jako bitno izolirati bolesne mačke, a svi materijali koji se koriste oko takve mačke moraju se neškodljivo ukloniti, kako ne bi zdrave mačke došle u dodir s njima. Mačji parvo virus inficira i ubija stanice organizma koje brzo rastu i dijele se, poput onih u koštanoj srži, crijevima i fetusu u razvoju. Virus je jako otporan na mnoge dezinficijense.
Simptomi bolesti mogu sličiti mnogim drugim mačjim bolestima među kojima su infekcija salmonelom, infekcija virusom mačje imunodeficijencije /FIV/, infekcija virusom mačje leukemije /FeLV/, razna otrovanja, gutanje stranih predmeta...
Virus MP uzrokuje oštećenje stanica koje oblažu crijeva. Također napada koštanu srž i limfne čvorove, što dovodi do manjka svih vrsta bijelih krvnih stanica (panleukopenija) i crvenih krvnih stanica (anemija). Prvi znakovi bolesti su gubitak apetita, nevoljkost, visoka temperatura, letargija, povraćanje, jaki proljev, iscjedak iz nosa i jaka dehidracija. Bolesne mačke mogu dugo sjediti ispred posuda s vodom i hranom, ali ne piju i ne jedu. U nekim slučajevima visoka temperatura se može smanjiti čak do ispod normalne razine, obično prije uginuća. U mladih mačića virus može oštetiti mozak i oči. U skotnih mačaka često dolazi do pobačaja ili okota mačića s oštećenjem malog mozga ili pak smetnjama u koordinaciji. Ta se bolest u malih mačića zove mačja cerebralna ataksija, a njihovo kretanje prati jaki tremor.
Na bolest se može posumnjati na temelju podataka da su druge mačke došle u kontakt sa zaraženom mačkom, izostanku cijepljenja mačaka i znakovima bolesti. Kada se to još kombinira s krvnim testovima koji pokazuju ozbiljno smanjenje razine bijelih krvnih stanica, možemo odmah posumnjati da se radi o MP.
Bolest se može dokazati nalazom mačjeg parvo virusa u stolici, ali rezultat može biti lažno pozitivan ako je mačka cijepljena protiv panleukopenije unazad 5-12 dana prije testa. Za sigurnu dijagnozu služi PCR test za dokaz virusa iz krvi zaražene životinje.
Oporavak za mlađe mačiće od osam tjedana je relativno neuspješan. Starije mačke imaju veće izglede za preživljavanje, ako se ranije počne s odgovarajućim liječenjem. Budući da ne postoje lijekovi koji mogu ubiti virus, intenzivna njega i potporno liječenje su ključni za mačji oporavak. Tu najviše spada rehidratacija organizma davanjem infuzije, osiguravanje hranjivih tvari i sprečavanje sekundarne infekcije. Iako antibiotici ne ubijaju virus, često su neophodni, jer su zaražene mačke izložene većem riziku od bakterijskih infekcija, pošto njihov imunološki sistem ne funkcionira u potpunosti zbog smanjenog broja bijelih krvnih stanica. Ako mačka preživi pet dana, njene su šanse za oporavak puno veće. Neke mačke koje se oporave mogu još izlučivati virus stolicom i urinom i do šest tjedana.
Mačke koje prežive infekciju, razviju doživotni imunitet. Mačići koji sišu kolostrum odmah nakon okota, razviju takozvanipasivni imunitet, koji štiti mačiće od infekcije zbog titra antitijela koja je stvorila mačka - mama, bilo preboljenjem ili cijepljenjem.
Prevencija je ključna za zdravlje mačaka. Danas postoje cjepiva koja nude najbolju zaštitu od infekcije mačjim parvo virusom. Cijepljenje je jednako važno za mačke koje se isključivo drže u zatvorenom prostoru, kao i za mačke koje se slobodno kreću na otvorenom.
Prvo cijepljenje mačića provodi se sa 6 do 8 tjedana, a drugo s navršenih 12 do 16 tjedana. Raspored cijepljenja odraslih mačaka varira ovisno o dobi i zdravlju mačke, kao i o riziku MP u tom području. Ali najbolje je da se posavjetujete sa svojim veterinarom za savjet o odgovarajućem rasporedu cijepljenja za vašu mačku.