Iz zadarskog azila objavili su priču o jednoj svojoj štićenici kojoj je to sklonište dom. Ona ga, vrlo vjerojatno u njemu ostati cijeli svoj život. Kad posjetitelji dođu vidjeti pse, ona se povuće u svoju kućiu i nitko je ne vidi. Tako godinama - kao malena došla je u jedan azil, sad je u ovome, a uskoro će preseliti u drugo, treće skloništa.
- Zamisli proći tri azila u svom životu, u svome gradu. U jednom je provela svoje prve dane života u drugom je provela mladost a u trećem će dočekati starost. Kissy se nikad nije nudila posjetiteljima, a nikad se nije dala ni nama, ma koliko god se mi trudile, koji god smo način isprobali, nije išlo. Sam osjećaj pokušavanja ikakvog kontakta s njom čini ju nesigurnom, krhkom, bespomoćnom, a onda se i ti tako osjećaš pored nje - kaže volonterka azila.
Kaže kako nikada neće zaboraviti dan kad su je na rukama odnijeli na travu. Ona ne zna hodati na uzici, pa nisu ni pokušavali. Samo su je htjeli pustiti da osjeti travu pod šapama, vjerojatno prvi put u životu, i da zna da postoji nešto više od šljunka iz boksa. No, ona se ukočila i bila u potpunom šoku. Probali su nekoliko puta, misleići da će se naviknuti, ali svaki put je bilo sve gore. Zbog toga su prestali.
- Pustili smo ju na miru, da živi u svijetu koji jedini poznaje. Prihvatili smo da nije spremna za ovaj svijet. Postoje neki takvi psi, koje život prije azila učini da ne žele za ništa znati. Postoje neki psi koje predug boravak u azilu iza ograda ograniči. Jedna od ljepših vijesti u mom i njenom životu je ta da je Kissy po prvi put u svojih skoro deset godina dobila kumu. Ona to ne zna, ali postoji netko tko misli na nju. Netko na nju pomisli, netko za nju pita, netko joj šalje poklone. Nekome ona konačno znači - dodaje volonterka azila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....