Medu su njegovi ostavili, a on je danima sjedio i čekao ih da se vrate. Sedam dana nije htio ni jesti...

Iz osječkog azila objavili su priču o jednom svojem čupavom štićeniku čija im je priča, kako i sami kažu, slomila srca. Iako su se nagledali raznih tužnih psećih sudbina, njegova reakcija na ostavljanje je bila ta koja ih je posebno rastužila. Nijedan pas na svijetu ne odvaja se lako od svojih ljudi, kakvi god oni prema njemu bili, no on je danima nakon što su ga ostavili dolazio na isto mjesto, sjedio i čekao. Gledao je u smjeru za koje je vjerovao da će iz njega doći njegovi ljudi.

Nisu došli.

- Trebalo nam je gotovo tjedan dana da ga uspijemo nagovoriti na zalogaj, da jede, da živi. Tada sam prvi puta vidjela kako izgleda kad jedan pas odluči da više ne želi. Ne bez njih. Što je najgore od svega,ne mogu ih kriviti, životne okolnosti su stvarno bile toliko užasne da nisam mogla ništa, čak ni da se ispušem proklinjući, baš ništa osim da sjedam kraj njega i tupim mu nešto što ni do danas nisam ispunila: da će doći netko drugi, neko dobar, po njega - priča volonterka.

Priča i o Medi, kako mu je ime. Navršio je sedam godina i ima u njemu tuge koja, kako kažu, se s vremenom pomirila sa svijetom, sa azilom.

- Znamo da ona nije i neće nestati. Mi je, na žalost, ne znamo, nemamo kako izbrisati. Medo može dati najljepše dane, najljepše uspomene, zagrljaje, utjehu, sve! Samo da mu je da ima kome - dodaje volonterka.