Iz osječkog azila objavili su priču o tri psa koja su vraćena na njihovu skrb istog dana, zajedno. Udomila ih je ista žena, koja ih je zajedički vratila. Dovela ih je, ubacila par stotina eura donacije u njihovu kasicu, zaprijetila da će ih njen odvjetnik tužiti ako išta o njoj obave i otišla.
Prenosimo njihovu objavu.
- Na slici su Sandi i Sabina, prije dese mjeseci oni su u azilu bili slatke male bebice čija braća i seke su se, kako to obično biva sa štencima pogotovo takvim malima,
udomljavali k‘o halva. Mislim, sve po pravilima i to
al je interes bio ogroman. I dođu, tako, žena i kći, simpa skroz,
svi odgovori na sva pitanja točni (pa i oni na pitanje "dal‘ biste se ikad odrekli psa") nema greške, smiješak od uha do uha (oba para) i one požele udomiti dva psa!
Pa sretne smo bile, jašta!
Sretni svi k‘o nova godina!
kako da mi znamo da će ta ista žena nakon dest mjeseci vratiti i njih i Denu koje sad nema na slici a koja je ošla u prvoj rundi (jer kao da je to išta drugo i bilo) pa se vratila i po Sabinu
i meni je tada, kada je udomljavala trećeg psa, treće štene u mjesec dana,
već tada mi se k‘o upalila lampica
jer kako će izaći na kraj s tri šteneta,
al žena uporna, uz upornost i draga, ma riječ da bih joj rekla. razoružala me k‘o da sam željna mira i toga da ljudi ne lažu čim stignu.
Dena se trese k‘o prut, u Azilu su već mjesec dana i taj strah, taj smak svijeta,
to ne prestaje.
Rijetko se vidi pas baš ovoliko prepadnut Azila. Mislim, kako ne,
pa do prije mjesec dana je živjela u kući, imala je svoje malo sklonište od čitavog svijeta. na žalost nikada nije išla u šetnju pa smo ovdje na povodcu prve korake učili.
Al kako, hajd,e da ti provjeriš s ljudima jesu li šetnje stvarnost kad im dođeš u provjeru udomljenja, nađeš pse na kauču i glagoljive udomitelje i malo što te još zanima,
eto, da se ne lažemo,
ne računaš da će to bit vještina koja će joj puno falit u azilu
jer ne računaš ni da bi se u Azil vratila.
Sandi i Sabina su malko brže nadošli, ti brčići imaju prkosa,
inate se k‘o Slavonija u Kićinim grudima
Zanima vas razlog? Pa što? Što može opravdati laganje u upitniku pa zatim (svjesno i naposljetku planirano) ostavljanje tri psa,
tri života o kojima si odlučila uz ovo: "trebate mi biti zahvalni što sam ih čuvala godinu dana!"
Vraća se ona u Ameriku, majka je umrla, a ona ju je bila došla njegovati dok je još bila živa, pa bože, pa da, pa naravno da je put nazad bio davno planiran, samo se eto nije znalo kad će se desiti, na taj dio nije mogla utjecati, naravno.
Pa što nije rekla onda tako? Mi čuvamo, znate, sve te upitnike koje oni sami ispunjavaju vlastoručno, mogli smo tada dati joj da brine o nekome privremeno,
kao da takvih bolesnih, potrebitih, starih, kao da i njih nema dovoljno,
ne, morala su se upropastiti tri šteneća života.
Znate li da ako se pas ne udomi u štenećoj dobi, da iznad šest mjeseci šanse za udomljavanjem opadaju gotovo 90 posto?
Kakav si ti čovjek kada znaš da su ti oni samo trenutna razbibriga, malo balkanskog kolorita, mala utjeha za dane i večeri koje provodiš na kontinentu s kojeg si davno otišla, a da se nikad na njega zapravo ne vratiš.
I onda nadmeno, sva u fazonu "što vi svi hoćete i uostalom što vas briga" vraća ih, vraća jer ih je ona zapravo samo posudila jednoć,
i znate, ja znam da ona zna što je uradila, inače ne bi nikad u upitniku koji je prethodio udomljenjima,
ne bi nikad, na pitanje "u kojim situacijama biste se odrekli skrbništva nad psom? (na primjer,:selidba, razvod braka, previše troškova, dolazak djeteta u obitelj, zdravstveni razlozi, premalo vremena za psa, problemi u ponašanju psa)
ona mrtvo-hladno napisala:
"nema razloga".