U ‘Metropolitance‘, novu HTV-ovu hit seriju - čiji je autor Dario Vince, a u kojoj Rene Bitorajac, Nataša Janjić Medančić, Dejan Aćimović, Dijana Vidušin, Ljubica Jović, Dubravka Ostojić i brojni drugi glume stanovnike fiktivnog zagrebačkog naselja Vrtovec u kojem jedni uz druge žive starosjedioci i ljudi koje je tamo dotjerao potres u Zagrebu - zaljubili smo se doslovno na prvi takt. Jer, špica serije, pjesma ‘Ja bum tu‘, čiji stihovi glase: ‘Prvu jutarnju sam pusicu ti dal kad se zrušil celi svet...‘ intimna je i ljubavna posveta Zagrebu i Zagrepčanima, koja i stihovima i melodijom doziva onaj stari duh grada koji i danas, smatra autor glazbe, Srđan Gulić Gul ipak ne živi samo u pjesmama.
- ‘Ja bum tu‘ uz to odgovara i duhu ‘Metropolitanaca‘, serije koja priča o suživotu ljudi u jednom kvartu, kako onih koji su oduvijek tamo, tako i onih koji su tek pristigli sa svom svojom životnom prtljagom. Skladbu sam napisao kada sam pročitao scenarij za svih četrnaest epizoda koliko će ih biti prikazano u prvoj sezoni. Zapravo, još i prije toga, čim mi je Dario ispričao o čemu se u seriji radi, imao sam neke ideje, ali sam ih odbacio kada sam pročitao scenarij prve epizode. Priča me privukla, a pjesma se rodila tek kada sam došao do samog kraja scenarija. Snimio sam je doma, sam uz gitaru - priča prekaljeni glazbenik koji je tijekom svoje karijere svirao u grupama ‘Haustor‘, ‘Dee Dee Mellow‘, ‘Disciplina kičme‘, pisao filmsku glazbu (dobitnik je Zlatne arene za muziku u filmu ‘Kenjac‘), autor je brojnih televizijskih reklama, a bavi se i pisanjem glazbe za najmlađe.
Pjesmu ‘Ja bum tu‘ Gul je sam, također uz gitaru, otpjevao i u špici serije, što je više nego dobra odluka jer je tako dodatno podcrtao intimnost i toplinu skladbe u kojoj zorno opisuje strahotu što su je Zagrepčani proživjeli u nedjelju, 22. ožujka 2020. u 6:24 sati.
- Kad je zatreslo, meni i mojoj ženi Dijani bilo je baš kao u toj pjesmi. Bili smo u krevetu i imali smo dojam da će se cijeli svijet srušiti, jer su se stvari počele rušiti na nas. Pogledali smo se, zagrlili i uplašeno počeli vikati. Reklo bi se da sam u pjesmu pretočio svoje osobno iskustvo - kaže Gul koji je u cijeloj nesreći imao i mrvicu sreće u usporedbi s nekim drugim ljudima, jer njegov dom u potresu ipak nije toliko stradao da se u njemu nije moglo nastaviti živjeti.
- Po zidovima je površinski popucala žbuka, a to još uvijek nismo sredili pa i dalje živimo ispod pukotina koje su popucale u potresu - govori Gul kojem je dosta prijatelja u vremenima potresa i pandemije odselilo iz Zagreba. Je li i on razmišljao o promjeni adrese, može li uopće zamisliti svoj život bez Zagreba?
- Ne mogu. I žena i ja smo se tu rodili, mi smo dio ovog asfalta. Gle, nisam ja sad tu neki veliki lokal patriot koji bi, da se odseli negdje drugdje, neprestano kukao za svojom domovinom i svojim gradom... Ali, s druge strane, nekako nemrem otići s ovog pločnika - kaže Gul koji, da je lik iz serije, očito ne bi preselio u Vrtovec.
- Ali sam ja zato odrastao na Ferenčici koja je u to doba bila sam rub grada, skoro pa selo. Rasla je tamo još kuruza koju smo mogli kao klinci krasti, bilo je i zelja po vrtovima i poljima, tako da, što se Vrtovca tiče, imam iskustvo života u prigradskim naseljima - kaže glazbenik koji je prvi javni nastup imao početkom 60-tih, kao trogodišnjak kada je u parku kod Kvatrića zabavljao ljude pjevajući pjesme Vice Vukova i, navodno, jer on se toga ne sjeća, uzvikivao: ‘Ajde, plješćite!‘. U prve bendove kročio je koncem sedamdesetih, krenuo je od šupa i garaža, da bi 1980. godine došao u grupu Haustor.
- Tako je to počelo ‘za pravo‘. Ja sam tada studirao Politologiju, tri godine sam upisivao faks da me ne bi zvali u JNA, a glavno mi je bilo da sviram. Kako je izgledao Zagreb tog vremena? Ha, kad je Igor Mirković napravio ‘Sretno dijete‘, na premijeri sam slučajno sjedio do Borisa Leinera, mog kolege bubnjara. I dok se film prikazivao, veli meni Leiner: ‘Joj, kak sad to sve super izgleda, a da ljudi znaju kak je to u stvari bilo, koliko puta su nas prevarili za lovu, koliko puta smo se vozili u vlaku tik do zahoda da bi došli na neku svirku...‘ Ukratko, bila su to dobra vremena, ali ni u pola toliko romantična kako to sada izgleda. No, s druge strane, mi smo tada bili dečki od nekih dvadesetak godina, bilo je puno mjesta za dobru, živu svirku, stalno su dolazili neki bendovi, bilo je koncerata i publike... Meni se čini da je to dobro vrijeme bilo. Možda zato što sam bio mlad - razmišlja Gul koji posljednjih godina puno radi i za najmlađu publiku. Koja je razlika skladatelju kad radi za mlade i za nas malo odraslije?
- Radim doslovno za najmlađe jer mi je najnovija pjesma ‘Šišanje‘ namijenjena klincima starim između jedne i tri godine. Što se razlike pri skladanju tiče, pjesmice za djecu uvijek su kratke, a te kratke forme ja sam ‘diplomirao‘ radeći na reklamama, gdje u manje od minute moraš u pjesmicu strpati i proizvod i telefonski broj i adresu skladišta. I pjesmice za djecu moraju biti kratke, po mogućnosti i slatke, za razliku od skladanja za ‘odrasle‘ u kojima se ne ograničavam, jer se nemam potrebe dokazivati kao popularni skladatelj. Gušt mi je pisati za klince, volim to što oni vole to što radim, jer, recimo, pjesmica ‘Tata‘ ima skoro devet milijuna pregleda na You Tubeu - kaže Gul, čiji sin Pavle svira u grupama ‘Lika Colorado‘ i ‘Pips, Chips&VideoClips‘.
- On je na bubnjevima već skoro pa bolji od mene. Uz to, on je i u formi, jer stalno svira. Ja rijetko sjednem za bubnjeve, zadnji put sam to napravio kada sam s Darkom Rundekom bio na turneji za zaštitu rijeka po BIH i Srbiji i bilo je baš zgodno. Ali, Pavle je sav u tome, čak mi je za tu turneju posudio i bubanj. Slušao sam ga s Pipsima na Šalati, kad je kiša pljuštala, na koncertu na kojem sam i sam nastupio s grupom Haustor, jer smo Pipsima kao gosti odsvirali ‘Neobičan dan‘. Baš mi je bila dobra ta večer u kojoj se vidjelo da u Zagrebu još uvijek postoji rock and roll, da ima još te dobre energije... Ono, bilo je kad nekad - kaže Gul.