Polimac: Bio sam nepravedan prema Radiću, a prema nekim drugim redateljima previše blagonaklon

Kad bi se radile top-liste najboljih dekada u hrvatskoj kinematografiji, na začelju bi se svakako našle četrdesete i devedesete. Četrdesetima bi se našle olakotne okolnosti, za NDH je snimljen naš prvi cjelovečernji zvučni igrani film, “Lisinski” Oktavijana Miletića (1944.), kakav god da je, štošta mu treba oprostiti zbog činjenice da u toj filmskoj vrsti nismo imali nikakvu tradiciju, što je najuočljivije po glumcima koji se još - uz poneku iznimku - nisu snašli u govoru pred kamerama.

Scene naglašenog vizualnog prosedea (poput one blago erotične u kojoj se naslovni junak sa svojom dragom provodi na Cmroku) ispale su najbolje. U FNRJ, ako ne računamo legendarnu “Slavicu” u produkciji beogradskog Avala filma, nastalu uz obilnu pomoć hrvatskih umjetnika, u Hrvatskoj su snimljena samo dva duga filma, “Živjeće ovaj narod” (1947.) prema scenariju Branka Ćopića odigravao se u Bosni i da nije kultivirane Miletićeve kamere, teško bi ga se dalo gledati. “Zastava” (1949.) prema scenariju Jože Horvata zbog potpunog neiskustva naših filmaša snimala se pune dvije godine: i opet je kamera debitanta Nikole Tanhofera ostavila najbolji dojam, uz neospornu vrlinu da su partizani uistinu izgledali kao da su ponikli u ovom podneblju.

Paradoksalno je da su devedesete tako nisko rangirane, jer su se hrvatski filmovi u međuvremenu međunarodno afirmirali, dobili su Zlatni globus, nominirani su za Oscara, vrlo su dobro kotirali na svjetskim festivalima i osvajali naklonost domaće publike. Odakle to kreativno potonuće u razdoblju kad je Hrvatska izborila samostalnost? Ponajprije u ulagivačkom mentalitetu koji je obilježio naše filmove o ratu i komunizmu u tom razdoblju. Radnja je vrvjela zločestim udbašima i krvožednim četnicima, nitko to nije tražio od njihovih tvoraca, ali su, valjda, računali da će tako najlakše dobiti državnu potporu.

Drugo, sistem za proizvodnju filmova postao je nepoticajan, pogotovo kad je kinematografiju kao povjerenik za film Ministarstva kulture preuzeo Antun Vrdoljak. On je članove komisije za odabir projekata uglavnom tretirao kao čitače scenarija: kad bi neki film bio odasvud loše primljen, kriva je bila komisija, kad bi kvalitativno odskočio, pronicljivi bi Vrdoljak zasluge pripisao sebi. Snimalo se malo, jedne godine (one 1994.) nije se čak mogao održati pulski festival s nacionalnom produkcijom, od 1992. je pretvoren u nacionalnu smotru, a sve bi bilo puno gore da Hrvatska televizija nije imala termin TV drame, koje su često prebacivane na 35-milimetarsku vrpcu i pretvarane u kinofilmove.

Zahvaljujući tome snimljen je najgledaniji igrani film tog razdoblja, “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, koji je sakupio 350 tisuća gledatelja dok bi drugi slavili ako bi dosegnuli 30 i nešto tisuća: mnogi od njih nisu se mogli pohvaliti ni s njih tisuću. Tih godina naviknuli smo se obezvređivati hrvatske filmove, respektirati srpske koji su do nas stizali s crnog VHS tržišta, neki su bilo prilično žestoki i duhoviti, najbolji ratni film bio nam je amaterski “U okruženju”, tamo se barem pucalo, a u ovim profesionalnim samo se jadikovalo i tugovalo.

Jesmo li pretjerivali? Možda. Proteklih tjedana pogledao sam barem polovicu filmova nastalih tih godina, o nekima sam promijenio sud, ponekad nabolje, češće nagore, pa nije bilo šanse da ocijenim devedesete s pozitivnim predznakom. Ipak, gledati ih bez opterećenja, u kontekstu onoga što je poslije nastalo, bila je prilično zanimljiva pustolovina.

“Luka” (1992.)

Tomislav Radić u socijalizmu je realizirao dva filma skromnog budžeta, jedan na gerilski način (“Živa istina”), drugi donekle slično, preplećući kazalište i glumačku svakodnevicu (“Timon”), tako da mu je ovo prvo ostvarenje respektabilne produkcije, napravljeno kad je njemu bliska politička stanka, HDZ, bila na vlasti. Ekranizirao je istoimeni roman Antuna Šoljana, koji se nekim čudom provukao 1974. u hit-biblioteci izdavačkog poduzeća Znanje, međutim, za knjige su oduvijek vrijedila druga pravila nego za filmove: da se Radić tada odlučio snimiti taj roman, već prilikom predaje scenarija nastala bi afera i od filmske “Luke” ne bi bilo ništa.

U samostalnoj Hrvatskoj to više nije bilo politički korozivno nego prigodno štivo, koje razobličuje bezglavost bivše vlasti, neosjetljive na tradiciju i bez puno sluha za suvisle investicije. Upravo me ta prigodnost smetala dok sam gledao film u praznom kinu “Europa”, nije mi se sviđao ni taj novi Radić rutinskog redateljskog rukopisa, što mi je poslije potvrdio i sam autor, rekavši da je to jedino njegovo ostvarenje kojem bi rado napravio novu verziju.

Budući da su njegova iduća dva filma, “Anđele moj dragi” (1995.) i “Holding” (2001.) potvrdila to nesnalaženje u novoj Hrvatskoj, tek ga je ponovno otkrivanje garažnog stila u filmu “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” vratilo u prvu ligu, a kasniji radovi promovirali su ga u najvažnijeg hrvatskog filmskog redatelja. U čeprkanju po devedesetima ponovno sam gledao “Luku” i ustanovio da nisam bio u pravu, da je to jako dobar film.

To što nema prepoznatljiv radićevski rukopis nije mu mana, cjelinu drži vrlo dobra Šoljanova priča u kojoj svi protagonisti polagano klize prema moralnom dnu: junak koji je naivno pristao biti direktor nove luke koja nema uvjeta za gradnju postaje alkoholičar, ljubavnica zbog koje ga je napustila supruga ostavlja ga gotovo iz hira, a njegovo rodno mjesto doslovno je razoreno. Dovoljno je radnju pomaknuti iz sedamdesetih u devedesete i sve sjeda na svoje mjesto.

“Priča iz Hrvatske” (1992.) i “Kad mrtvi zapjevaju” (1998.)

Krsto Papić dobio je dvije Zlatne arene na pulskim festivalima devedesetih i to ga čini najuspješnijim hrvatskim redateljem desetljeća, što je pak čisto pretjerivanje. “Priča iz Hrvatske” porađala se dvije-tri godine i tijekom produkcije prilagođavala novim političkim uvjetima, pa je dobila i prigodan naslov. Najzanimljiviji motiv je kad negativni junak (Mustafa Nadarević), s udbaškom prošlošću, u novoj Hrvatskoj postaje šef policije, čime se valjda asociralo na Josipa Manolića. Inače je to uštogljena epska kronika čija radnja počinje još sedamdesetih, s vrlo lošim radom s glumcima (pogotovo onim malim), kičastom fotografijom Vjekoslava Vrdoljaka i puno patosa.

Budući da “Luka” nije imala puno zagovornika, te su godine trebale pobijediti “Krhotine - kronika jednog nestajanja”, debitantski film Zrinka Ogreste, unatoč tome što je redatelj u međuvremenu dopisao treću prigodnu epizodu sa strahotama četveroreda, no druga - sa Slavkom Juragom i Ivom Gregurevićem - uistinu je izvrsna. Da je prijavljena za festival, a to se koproducent Rajko Grlić nije usudio (niti bi tu prijavu prihvatili), “Virdžina” Srđana Karanovića, izdašno financirana od hrvatskog filmskog fonda i snimana u pobunjenoj Krajini, zaslužila bi najviše odličje.

“Kad mrtvi zapjevaju” malo je bolji film od “Priče iz Hrvatske”, međutim, komorni kazališni komad Mate Matišića “Cinco i Marinko” prilično je nasilno pretvoren u akcijsku tragikomediju. Štošta tu ima - mafije koja trguje ljudskim organima, potjera s četiri automobila, dogodovština u Krajini, puno eksplozija i pucanja. Ivo Gregurević i Ivica Vidović drže priču koliko je god to u njihovoj moći, ali zadatak je bio pretežak. Da je te godine pobijedio triptih Snježane Tribuson “Tri muškarca Melite Žganjer”, malo bi tko prigovarao.

“Isprani” (1995.)

Drugi film Zrinka Ogreste izazvao je pravu senzaciju kad je na pulskom festivalu pobijedio favoriziranu “Gospu” Jakova Sedlara, okićenu svom silom visokih državnih odličja. Svaka čast žiriju (Relja Bašić, Nedeljko Fabrio, Vesna Girardi-Jurkić, Petar Krelja i Mirjana Rakić) koji je znao cijeniti umjetničko htijenje, a ne prigodnost, te dodijelio Ogrestinu ostvarenju pet Zlatnih arena.

Film je poslije primljen u službeni program festivala u Karlovim Varima, što je bio prvi izlazak hrvatske kinematografije na međunarodnu pozornicu, s obzirom na to da su se Ogrestine “Krhotine” natjecale za Felixa - zbog stjecaja okolnosti - još pod jugoslavenskom zastavom. Zbog konteksta, to je film koji morate primati blagonaklono iako je problem što jedino glavna glumica Katarina Bistrović-Darvaš dinamizira svoj lik, dok se drugi guše u samosažaljenju i djeluju “isprano”. U drugom gledanju film mi je ostavio podjednak dojam kao i u prvom.

Predložak je duža pripovijetka Mareka Hlaska “Osmi dan u tjednu”, koju je još 1958. režirao Alexander Ford sa Zbigniewom Cybulskim i Sonjom Ziemann u glavnim ulogama, no bio je to potpuno drukčiji film. Ogresta se poslije pozabavio temom “ispranih” i u svojem filmu “Tu”, također nagrađenom Zlatnom arenom, i to je bilo neusporedivo impresivnije.

“Bogorodica” (1999.)

Debitantsko ostvarenje Nevena Hitreca prema vrlo plošnom scenariju njegova oca, Hrvoja Hitreca, entuzijastički je dočekano kao ratna kronika na koju smo dugo čekali i dobilo Zlatnu arenu. Ushićenje je s vremenom zamrlo, film je pomalo zaboravljen, no kad ga danas pogledate, ne možete se načuditi što je toliko impresionirao suvremenike. Zapravo ne sve njih, jer je najomiljeniji film festivala ispala “Crvena prašina” Zrinka Ogreste, zanimljiva dok se drži žanrovskih obrazaca, naivna kad skrene na socijalno kritički teren.

Hitrecov film svakako je slabiji, njegov junak je blagi stolar Kuzma (Ljubomir Kerekeš) koji ne može vjerovati da mu pomoćnik Rade (Ivo Gregurević) šuruje sa srpskim pobunjenicima: još ga više zgromi kad mu ovaj siluje suprugu (Lucija Šerbedžija) i minira nju sa sinčićem u mjesnoj crkvi. U završnici ima malo sočnog nasilja, no na to smo suviše dugo morali čekati. Osobito su slabe ratne scene koje simuliraju reportažni štih, ali to rade uglavnom posebnom fakturom fotografije.

Bolje da su navratili do televizije i posudili prave scene s ratišta. Sljedeći Hitrecov film “Snivaj, zlato moje” (2005.), opet prema očevu scenariju, već je bio puno bolji, jer se u njemu manje ideologiziralo, a i ambicioznije je režiran, ali je zato njihov dosad posljednji rad, “Čovjek ispod stola” (2009.), ispao prava katastrofa. Najbolji hrvatski ratni film devedesetih ostaje srednjometražni “Vidimo se” Ivana Salaja u produkciji Akademije dramske umjetnosti i Hrvatske televizije.

“Garcia” (1999.)

S nevjericom su me slušali kad sam proglasio ovaj film Dejana Šorka “zamalo pa remek-djelom”. Pogledao sam film ponovno i ostajem pri tom sudu. Možda je remek-djelo prejak kompliment, no da je u pitanju ostvarenje koje nadahnuto izmiče svim klišejima hrvatske kinematografije devedesetih, o tome nema zbora. Naslovni junak (glumi ga Dubravko Šimek, neko vrijeme član tamburaškog sastava “Agrameri”, potpuno suveren u nastupu pred kamerama) rođen je u Čileu, tamo mu je, navodno, ubijen otac, sumnja se na očuha (Kruno Šarić) za kojeg se njegova majka (Zoja Odak) prebrzo preudala, a taj dojam obilno potpiruje djed po majci (Vanja Drach), ugledni pripadnik hrvatske dijaspore.

Kad je Hrvatska postala samostalna, obitelj se preselila u domovinu, Garcia se priključio gardistima i kad se povukao s bojišta računa na pomoć nekadašnjih prijatelja, među kojima su kako ratnici tako i policajci, što mu treba jer neprestano krši zakon dok se sveti “lošim momcima”. Naizgled obične situacije prikazane su neobično, na primjer, tajne službe prerušene u domare kontroliraju jugonostalgičare (ti se igraju poput djece) kako bi imale pregled nad njihovim aktivnostima, Garcia živi u zgradi gdje ga čuvaju opasni klinci i skriva se od onih koji ga gone, a poseban dramski zaokret predstavlja pojava časne sestre Francesce (Ksenija Pajić), u koju se junak zaljubljuje.

Finale se odigrava u Istri, što zbivanjima daje poseban odskok: u tom dijelu Garcia doznaje tko mu je otac i zašto ga Francesca tako privlači. Nisu tako važne krajnje očite posudbe iz “Hamleta”, važnije je da Šorak uzima obrasce iz filmova devedesetih i obrađuje ih u potpuno novom ključu, a velika mu je potpora izvrsna fotografija Vjekoslava Vrdoljaka. Izvjestan je problem komplicirano obiteljsko stablo, da vam ne otkrivam previše, pitanje je bi li Ksenija Pajić smjela biti starija od Linde Begonje (a očito jest), no tu su svakojake konstrukcije moguće, a i dozvoljene. “Garcia” je film koji tek čeka pravu publiku (na www.imdb.com ocijenio ga je samo 81 korisnik i dao mu osrednjih 6,6 od mogućih 10 poena), no u današnjem povećanom zanimanju za jugoslavenske i bivše jugoslavenske kinematografije revalorizacija mu je gotovo sigurna.

“Ne dao bog većeg zla” (2002.)

Uvrstio sam film na ovaj popis jer je nastao u godini ponovnog rađanja hrvatske kinematografije, a donekle i stoga što sam ga podcijenio u prvom gledanju. Smetalo me što je godinu prije snimljena “Kraljica noći” Branka Schmidta s vrlo sličnom temom, odrastanje u gradu podaleko od Zagreba, bila je puno izravnija (scene seksa i nasilja), a imala i istog mladog glavnog glumca (Luka Dragić). Ipak, drugo gledanje otkriva da je film zapravo odličan, ponajprije zbog režije Snježane Tribuson, koja je napisala i scenarij zajedno s bratom Goranom Tribusonom, nadahnjujući se djetinjstvom i odrastanjem u rodnom Bjelovaru.

Što je od toga autobiografski zadojeno, zapravo i nije važno jer film funkcionira kao obiteljska priča, dajući najviše prostora ocu (Ivo Gregurević), koji se silom prilika počinje baviti izradom nadgrobnih spomenika, i sinu (Filip Ćurić, kasnije Dragić) očaranom prodorom rock’n’rolla u naše podneblje. Za razliku od “Priče iz Hrvatske”, rad s malim glumcima ovdje je odličan, skladno se uklapa i fotografija Gorana Trbuljaka, u cjelini je to film koji nema slabih mjesta i u Puli bi vjerojatno osvojio više Zlatnih arena (dobio ih je samo tri) da te godine nisu zabljesnule “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića. U radu na filmu vjerojatno se iznjedrila ideja za seriju “Odmori se, zaslužio si”, jer Gregurevićev Branko ima puno od Marka Kosmičkog iz te serije.