‘Uložio sam 85 milijuna kuna u obnovu moje kule Cippico, a ministrice Zlatar i Mrak-Taritaš je ruše’

Iako se bliži tek 18 sati, prosinac je, pa se nad Dalmacijom već nadvio mrak. U Kaštel Novom, jednom od opjevanih sedam kaštela, nešto se uistinu neuobičajeno događa. Malo-pomalo, iz mraka izviru ljudi noseći upaljene lampione. Tko ne bi znao o čemu se radi, lako bi mogao pomisliti da se dogodila kakva tragedija. No, ako pitate Kaštelane, tragedija se i jest dogodila. Jer, nakon što je bogati ulagač, poduzetnik Ante Samardžić investirao 85 milijuna kuna, država je došla teškom mehanizacijom razrušiti ono za što se ovi ljudi gotovo deset godina bore.

Riječ je o kuli Cippico , povijesnom spomeniku kulture podignutom u 15. stoljeću, koji već desecima godina vapi za obnovom. Kaštelani predlažu da se 28. studenog, dan kada je ove godine građevinska inspekcija zaustavila radove na dugoočekivanoj obnovi, proglasi danom gradske žalosti, jer tvrde da obnovom Cippica, u što je vrijeme i novac uložio Samardžić, grad može vratiti slavu jednog od prvih dalmatinskih turističkih središta.

Silovanje investicije

Svakog dana oni se u 18 sati okupljaju. No, kako kažu, ne zbog točno ovog projekta ili baš ovog investitora. Ne, već kako bi upozorili na to da se u Kaštel Novom već devet godina događa silovanje velike investicije od strane onih koji valjda žele demonstrirati silu: ministrice kulture Zlatar Violić te graditeljstva i prostornog uređenja Mrak-Taritaš.

A sve je zapravo počelo donekle bezazleno, još 2004.

Ante Samardžić tada je kupio spomenik kulture, povijesnu kaštelansku kulu Cippico, s još dva prateća objekta. Radilo se o notornim ruševinama. Htio je napraviti jedini hotel u mjestu koje se diči s više od stotinu godina turizma, a da nema ni jedan kvalitetan smještajni objekt tog tipa.

- Svim državnim organima objasnio sam da ovdje namjeravam napraviti lijepi hotel. Nitko mi nije pravio nikakav problem. S lakoćom sam, zahvaljujući potvrđenom glavnom projektu, dobio lokacijsku dozvolu, ali i građevinsku dozvolu potrebnu za temeljnu rekonstrukciju objekata. No, moram reći, iako je rok za dobivanje takve dozvole propisan na 30 dana, meni je za to trebalo gotovo 800 dana - počinje svoju priču Samardžić.

Pa iako je ta dva objekta oko kule do 2011. nekako uspio urediti, drama je počela 2007., kada se upustio u prve građevinske zahvate na kuli.

- Na temelju potpuno legalne građevinske dozvole krenuo sam uklanjati ruševni krov objekta. Nakon samo šest dana na gradilište je stigla policija i ustvrdila da mi po nalogu lokalnog konzervatorskog odjela zabranjuje nastavak radova. To mi je bilo nevjerojatno! Naime, imao sam projekt koji su konzervatori potvrdili. Zašto bi ga sada stopirali? Pogotovo mi nije bilo jasno zašto su na gradilište morali doći uniformirani policajci i u marice potrpati radnike? Kakve oni veze imaju s ovom pričom, jer se ona tiče isključivo toga radim li ja po zakonu ili ne!? - pita nas Samardžić.

Stoga je podnio tužbu, a Visoki upravni sud dao mu je za pravo, rekavši da je radove počeo temeljem pravovaljane dokumentacije. No, uz poslovično brzo pravosuđe, radovi su ipak stajali tri godine, sve do 2010. Tek kada su radovi ponovno počeli, inspekcije su opet došle na Samardžićeva vrata i ustanovile da je protiv njega potrebno podnijeti ovaj put prekršajni, optužni prijedlog zbog nepoštivanja projektne dokumentacije.

- I opet je trajalo tri godine da bi me sud oslobodio svih optužbi. Sve što radim potpuno je utemeljeno na zakonu, no nikako da to dokažem - govori nam Samardžić.

Zgrada stara 501 godinu

Još je 2010. shvatio da sustav nije na njegovoj strani. Stoga je Konzervatorski odjel u Splitu izvijestio da, prema potvrđenom projektu, namjerava urediti i svoju kulu. Projekt uređenja radio je na temelju konzervatorskog elaborata ovjerenog od strane konzervatorskog ureda ovlaštenog od Ministarstva kulture.

- Znao sam da je kula puno osjetljiviji posao od dvije prateće građevine. Stoga sam u posao obnove ušao maksimalno oprezno. Ipak je riječ o 501 godinu staroj zgradi, zbog čega sam morao angažirati niz stručnjaka i sasvim drugačiju radnu snagu, stručniju i skuplju. Što god bih na objektu učinio, pismeno bih o tome obavještavao Konzervatorski odjel. Po najboljoj svjetskoj praksi, skinuli smo uništene reljefe sa zgrade, izložili ih u vitrini te izradili vjerne kopije koje su stavljene na zgradu. Mislio sam na sve - kaže.

Samardžić pedantnost duguje tome što je godinama bio sudski vještak za promet, zbog čega je vrlo dobro upoznat kako sustav funkcionira. Stoga je brzo reagirao kada su mu konzervatori rekli da bi, možda, bilo manje problema kada bi sporni konzervatorski elaborat doživio reviziju. Prof. dr. Borislav Valušek, jedan od naših najvećih konzervatorskih autoriteta, 4,5 mjeseca radio je vještvo, naravno, na investitorov trošak. Da bi stvar bila ozbiljnija, u svoj je rad uključio i prof. dr. Katju Marasović, stručnjakinju koja je doktorirala baš na kuli Cippico. Svi stručnjaci uključeni u taj rad potvrdili su da se radi o vjernoj rekonstrukciji koja ni na koji način ne ugrožava povijesnu i kulturnu vrijednost objekta.

- Nisu bili zadovoljni. Tada sam, o svom trošku, pozvao čitav konzilij. Tri akademska kipara, povjesničar umjetnosti, statičar, arhitekt... svi oni rekli su, pred predstavnikom Konzervatorskog odjela, da je ovdje sve u redu. Kada sam zatražio od konzervatora da mi daju zapisnik o toj činjenici, rekli su da to doista nije potrebno jer će se sve riješiti. Stoga sam ušao u razgradnju dotrajalog krova i krune koja je uništena u požaru oko 1880. Sve do kraja ove godine vladalo je primirje. A onda sam otišao poslom u Beč...

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg