Stigao je i taj dan. Dan kojeg sam se najviše ježio otkako sam se vratio glazbenoj kritici. Umro je Merle Haggard i moram ispisati njegov nekrolog, a taj spada u red onih najtežih i najmučnijih koje sam morao ispisati u spomen na Joea Strummera, Joeya Ramonea, Johnnyja Casha. Umrli su i mnogi drugi veliki izvođači o kojima sam morao pisati u povodu njihovih smrti. Eto, nedavno su nas napustili Lemmy i Bowie, ali smrt niti jednog glazbenika nije me mogla tako tako potresti kao smrt Merlea Haggarda, uz Strummera mog drugog velikog duhovnog oca.
Ne znate za Haggarda? Niste čuli niti jednu njegovu pjesmu? Nemate pojma zašto bi ikome bio važan? Uh, ne znate što vam je promaknulo, ali ni nakon smrti tog genija country glazbe nije kasno da nadoknadite propušteno jer Haggardova djela zanavijek će ostati poput zrnaca najvećih životnih mudrosti do kojih možete dospjeti, barem kad je riječ o nečijem glazbenom opusu. Neki od vas koji znaju za Haggarda možda se pitaju zašto veličam jednog okorjelog američkog desničara i čovjeka koji je do te mjere podržavao rat u Vijetnamu da ga je i Nixon zvao da mu pjeva u Bijeloj kući tijekom njegove vladavine? Čovjeka koji je na konto tog sramotnog rata napisao “Okie From Muskogee” u kojem se razračunava s hipijima i njihovim životnim stilom? Da, to je bio Haggardov grijeh, ali znate onu - neka baci kamen...
Uz potlačene
Premda je “Okie From Muskogee”, u kojoj osuđuje pušenje trave, jedna od njegovih neosporno amblematskih pjesama, postoji i ono mnogo važnije kod Haggarda, a to je zdrav razum, ljudskost, toplina i uporno zastupanje potlačenih, poniženih i obespravljenih o kojima je pisao otkako je 1958. godine u San Quentinu vidio Johnnyja Casha kao zatvorenik koji je tamo dospio zbog pljačke jednog cestovnog bara u kalifornijskom Bakersfieldu. 1960. godine pomilovao ga je Ronald Reagan, tada guverner Kalifornije, i to je vjerojatno najveća stvar koju je za života napravio, a nakon izlaska iz San Quentina Haggard napokon počinje glazbenu karijeru.
Njegovi su iz Oklahome u Kaliforniju stigli u doba Velike depresije, 1934. godine, kao siromašni seljaci u potrazi za boljim životom, a Merle se 6. travnja 1937. godine rodio onkraj Bakersifelda u željezničkom vagonu u kojem je tada živjela njegova obitelj. S dvanaest je počeo učiti svirati gitaru uz ploče Boba Willsa, Hanka Williamsa i Leftyja Frizzella koji će uz Jimmieja Rodgersa, čije je pjesme obradio na antologijskom albumu “Same Train, Different Time” (1969.), zauvijek ostati njegovim najvećim uzorima. Karijeru je počeo kao akter nadirućeg Bakersfiled zvuka, tada nove struje u country glazbi koju je ranih 60-ih začeo Buck Owens, čija će se supruga Bonnie ubrzo preudati za Haggarda koji 1965. godine objavljuje prvi album “Strangers”, sukladno nazivu njegova pratećeg benda, da bi godinu kasnije s pjesmom “I’m A Lonesome Fugitive” prvi put dospio do vrha ljestvice najpopularnijih country skladbi.
Bivši zatvorenik
Pjesme o siromaštvu i vlakovima vremenom će postati Haggardov trade-mark, a njegovi politički i proratni stavovi nisu se ranih 70-ih pokazali preprekom da postane jedna od zvijezda outlaw-country glazbe koju su u Teksasu za takozvanu hippie rednecks publiku predvodili izbjeglice iz Nashvillea poput Willieja Nelsona, Waylona Jenningsa i Krisa Kristoffersona. Haggard u to društvo, dakle, stiže kao bivši zatvorenik, oboružan pjesmama o bježanju, opijanju, borbi za zakonom i lutanju. Bio je to manje-više standardan honky-tonk repertoar, ali ubrzo iz Haggarda počinje izvirati i socijalna tematika. Paradoksalno, najsnažnije u njegovoj dotadašnjoj karijeri na božićnom albumu “Merle Haggard’s Christmas Present” (1973.) koji otvara epohalna pjesma “If We Make It Through December”.
Imao je već i prije toga velikih i važnih pjesama poput “Workin’ Man Blues”, “Silver Wings”, “White Line Fever”, “Tulare Dust”, spomenutu “Okie From Muskogee” i pristojnu kolekciju hitova, ali “If We Make It Through December” - započinje gotovo pa veselim ritmom i poput ljubavne balade čovjeka koji ružama i božićnim poklonom pokušava spasiti ljubavnu vezu - zapravo je pjesma o bijegu iz siromaštva Oklahome u doba Velike depresije. Otac bježi s kćerkicom u Kaliforniju, trudeći se preživjeti zimu i sve nedaće po putu, tješeći je da će sve biti dobro ako prežive zimu i dočekaju proljeće. Na kraju suze ne mogu suspregnuti, a čuo sam je barem tisuću puta. Dovoljno je samo da se sjetim prvog stiha i mogu plakati kao po komandi.
Depresija i nada
Ta sposobnost da pomiješa depresiju i nadu, radost i bol, tugu i veselje ono je čime me Haggard zauvijek osvojio desetak godina nakon te epohalne pjesme. Tada, ranih 80-ih, već je i u nas izašao njegov antologijski album “Big City” (1981.), ali ne bih ja za njega znao da se nisam zaputio u Dubravu kod mog dragog i nažalost pokojnog prijatelja Gorana Starčevića. Bio je sunčan dan, sjedili smo u potkrovlju njegove kuće i odnekud je izvukao taj album na čijoj naslovnici sjedi čovjek u bijeloj majici, indigoplavim trapericama i braun čizmama od zmijske kože. Iskreno, kao klincu zakačenom za punk ta fotka nije mi baš ulijevala povjerenje, a i zvuk i pjesme su bili posve drugačiji od svega što sam do tada slušao. Ali boja Haggardova glasa, način pjevanja i fraziranja, uz genijalno sviranje gitare bez trunke prenemaganja i prekrasni aranžmani zauvijek su mi zarobili srce. Naravno, i zbog stihova iz pjesama poput “Big City”, “Stop The World And Let Me Off” i “Are The Good Times Really Over” u kojoj pjeva o tome zašto je nekoć bilo bolje; kad je dolar bio od srebra, Chevrolet trajao desetljećima, muškarac s jednom plaćom mogao bez problema prehraniti obitelj, a žene znale kuhati. To i njegov zdrav razum, premda je bio i ostao okorjeli tradicionalist.
Kod bilo koga drugoga takav bi mi konzervativizam bio odbojan, ali Haggard je svoje životne mudrosti - zašto ne valja miješati jad i džin, zašto moraš imati svoju vrstu šešira, odnosno vlastiti životni put, zašto je prije uvijek bilo bolje, zašto bi valjalo odseliti iz grada, zašto upropaštavamo ljubav, zašto si u komi kad prijeđeš tridesetu i tako u beskraj - prosipao s toliko ljudskosti, dobrodušja, artističkog erosa i odmetničkog etosa da mi je nemoguće bilo ne povjerovati mu.
Znam tog čovjeka
Od tog trenutka marljivo sakupljam sve njegove albume do kojih mogu doći. Niti od jednog izvođača nemam toliko ploča koliko od njega. Niti jednog izvođača nisam u životu tako često slušao kao njega. Niti uz jednog nisam toliko suza isplakao i toliko pića popio kao uz njega. Imao sam dojam da sam ga osobno poznavao iako ga nikad nisam ni vidio u životu, nažalost ni na koncertu. Igrom slučaja u Teksasu sam upoznao njegova advokata, ali ni tako nisam uspio doći do Haga.
No, to je manje bitno jer njegove pjesme doprle su do mene da bi zauvijek u meni i ostale, kao neka životna poputbina koju teglim za sobom gdje god idem. Godinama nisam znao odgovor na pitanje što bih od glazbe ponio sa sobom na pusti otok. Sve dok se kasnih 90-ih nisam dokopao box-seta “Down Every Road” s presjekom Haggardove karijere. Ne daj, Bože, požara, to je jedini predmet koji bih spašavao iz stana.
Tajne veze
Dvije-tri godine kasnije izašao je povratnički Haggardov album “If I Could Only Fly” (2000.), i to za diskografsku kuću ANTI u vlasništvu pankera iz grupe Bad Religion. Krug se zatvorio jer koliko god put od punka do countryja izgledao dugačak ili nelogičan, meni je bilo posve logično da su Haggardovu karijeru spasili ljudi koji su tijekom 80-ih gotovo pa ginuli u borbi s Reaganom, čijim je pomilovanjem Merle izašao iz San Quentina 1960. godine.
Lakoća izvedbe
A meni nema ništa logičnijeg od tajne veze između Joea Strummera, Boba Dylana s kojim je često nastupao, Brucea Springsteena za kojeg me ne bi čudilo da na predstojećim koncertima odsvira i neku Merleovu kao što to na svakom svom nastupu čini Haggardov najsljednik Dale Watson i Keitha Richardsa koji kaže da “ne zna niti za jedan period svog života u kojem nije slušao Haggarda”.
Iako ispravno smatra da su Haggardove skladbe “neke od najboljih pjesama i najboljih izvedbi koje možete čuti tijekom života”, vjerojatno je i sam Keef svjestan da Merle nikad neće, čak ni u svijetu country glazbe, postati važniji od Hanka Williamsa, Johnnyja Casha ili Willieja Nelsona s kojim je bio ponajbolji prijatelj i s kojim je snimio posljednji album “Django And Jimme” (2015.), kao i briljantni “Pancho And Lefty” (1983.). Ipak, i posve realno, Haggard je zbog pjesama koje je skladao, jednog od najbesprijekornijih vokala u povijesti popularne glazbe, lakoće izvedbi, perfektnog sviranja gitare i violine te sposobnosti da prekrasno stopi country, jazz, folk i blues bio i ostao uz Willieja najkompletnija ličnost, i to ne samo country glazbe.
Dečki, stižem za vama
Velik, dobar i mudar koliko i tradicionalan, konzervativan i kontradiktoran, umro je Hag, ali ja i dalje ne mogu svoj život zamisliti bez njega, kao ni bez mog dragog Gorana. Dečki, naručite mi cugu, stižem za vama.
( U spomen na prijatelja, filozofa i povjesničara Gorana Starčevića)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....