Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike.

Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve...

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina - horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera Davida Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u...”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva... koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista