ANKICA TUĐMANMojih tužnih 15 godina bez Franje

Ustavom i sudbinom određeno mi je da u ovom najtežem času objavim građanima Republike Hrvatske i svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine da je prestalo kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca i prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske”. Tim riječima akademika Vlatka Pavletića Hrvatska radiotelevizija izvijestila je 10. prosinca 1999. javnost da je u kliničkoj bolnici Dubrava, nakon duge borbe s bolešću, preminuo Franjo Tuđman.

U kući Tuđmanovih ovih je dana posebno tužno. Franje nema već petnaest godina.

‘Naša obitelj uvijek je bila povezana. Tradicija okupljanja svih članova za Božić i Uskrs, bez obzira na to što naša djeca već imaju unuke, nije se izgubila. Uz moju najmlađu praunuku, čak nas se 20 okupi oko blagdanskog stola. Nedostaje nam Franjo’, u predblagdansko vrijeme posljednjih godina povjerava svoje misli Ankica Tuđman.

Kao Ankica Žumbar upoznala ga je u partizanima, 1944. u Čazmi, kada je bio šef Personalnog odjela X. Zagrebačkog korpusa u kojem je komesar bio Ivan Šibl. Od tada će biti nerazdvojni, a 1945. su se oženili u beogradskoj općini Centar. Bez svečanog ručka, a mladenci i kumovi su se odmah vratili na posao. Koju godinu kasnije dobit će u beogradskoj ulici 1. maja stan od 200 kvadrata i kupiti prvi automobil Opel. Tuđman je postao general-major, a onda napustio vojsku i vratio se u Zagreb i zamijenio stan za vilu u Nazorovoj. Francek i Ankica kupili su tada prvu perilicu za rublje i hladnjak.

Knjiga pisama

Danas Tuđmanovi žive mirnim građanskim životom, povučeno, a vrlo rijetko netko iz obitelji progovori za novine. Politički je aktivan jedino dr. Miroslav Tuđman, koji je ujedno i profesor, a uskoro bi trebala izaći knjiga ”Tuđmanova korespondencija” koju je on uredio. Prikupio je očeve radove i bit će vrlo zanimljivo pročitati s kim se sve Franjo Tuđman dopisivao.

Gospođa Ankica Tuđman ima osamdeset i osam godina ali je i dalje vrlo aktivna. U podrumu obiteljske kuće u Nazorovoj nalazi se savršeno vođeni i uređen privatni arhiv koji ona stalno nadopunjuje. Iskustva u arhiviranju dokumenata Ankica Tuđman ima otprije, a sada pedantno slaže u posebne kutije sve što je ostalo od važnih dokumenata kod obitelji, potpisuje svaki listić papira i vrlo stručno radi jedan vrlo koristan posao za povjesničare koji će proučavati građu. Zanimljivo je da gospođa Ankica u uredno posloženim fasciklima ima i Tuđmanove pjesme, koje nikada nisu do sada objavljene. I one su pisane rukom, još iz vremena dok je Tuđman politički bio u nemilosti, izbačen iz Saveza komunista i s mjesta ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta.

‘Još sam angažirana na sređivanju materijala vezanog uz rad mojeg supruga. Ostavio je ogromnu dokumentaciju koju treba srediti i arhivirati. Zato imam puno ideja što bi se još moglo tiskati, a što bi bilo interesantno čitateljima’, kazala je Ankica Tuđman.

Školske zadaće

‘Sređujući suprugovu dokumentaciju toliko sam puta pomislila da sam posljednjih godina bila više uz njega nego dok je bio živ. Zanimljivo je da još nalazim neke meni nepoznate materijale. Znam, vrijeme čini svoje. No, kada netko negativno govori o mom Franji, a ja znam da to nije istina, nekoliko dana intenzivno mislim na njega. Tu je i njegov dnevnik koji sam prije nekoliko godina pretipkala u računalo. Povremeno ga čitam, a i sama sam počela pisati dnevnik od njegove smrti. U mislima sam stalno s njim. Obitelj me zna grditi da previše sati provodim uz računalo. To je moja svakodnevica’.

Susretljivošću monsignora Mije Gabrića, dekana Zbora prebendara Prvostolne crkve zagrebačke Nedjeljni po prvi put objavljuje školske zadaće koje je Franjo Tuđman napisao na latinici i ćirilici davne 1936. godine. Drugi ‘slobodni sastav’, pisan je na ćirilici 20. studenog 1936., a treći, na latinici, 18. prosinca iste godine. Nećemo biti otrovni, da se ne bi krivo shvatilo, ali bolju ocjenu dobio je za uradak napisan na ćirilici.

U slobodnom sastavu o Božiću lijepim i urednim rukopisom Franjo bilježi kako se slavi ‘jedan od najvećih blagdana’. ”Božić nas podsjeća na rođenje našeg dragog Isusa”, napisat će budući jugoslavenski general i za pravopis i gramatiku dobiti četvorku, a za sastavak plus četiri. U ćiriličnom sastavu ”Naš razred” saznajemo da je Franjo išao u razred u kojem je bilo 47 učenika, a na kraju je pala i petica za taj sastav. Kada je monsinjor Gabrić pokazao predsjedniku Tuđmanu zadaće, pisane na velikim listovima žućkastog papira, suze su došle na predsjednikove oči.

U pripremi je ovih dana knjiga ”Temeljni dokumenti HDZ-a” za koju je privatni arhiv iz podruma Tuđmanove vile bio koristan izvor, jer su sačuvani brojni papiri, bilješke, dopisi, dokumenti koje je osnivač i predsjednik stranke ostavio. Tako su u obiteljskom arhivu i rukom pisani spisi na osnovu kojeg je nastao prvi statut i ostali dokumenti HDZ-a.

S majkom u istoj kući žive kćerka Nevenka i drugi sin Stjepan, time da je gospođa Ankica u prizemlju, a djeca na katu. Život je posve sličan ostalim građanskim obiteljima u kojima se ne događa ništa spektakularno. U svakom slučaju više nije kod Tuđmanovih onako pompozno kao u stara vremena. Gospođa Ankica, usprkos godinama, nastoji i dalje biti aktivna u radu Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske, koja je prikupila mnogo novca i financirala školovanje siromašne djece. Kako se kod nas sve omalovažava i u sve sumnja tako je i mnogo niskih udaraca dobila gospođa Ankica, jer se tvrdilo da je rad zaklade netransparentan. U dućanu na Jelačić placu još uvijek se prikupi nešto novca, održavaju se i aukcije, ali sve to nije kao prije. S druge strane Zaklada hrvatskog državnog zavjeta i dalje je vrlo aktivna i u budućnosti će nositi ime dr. Franje Tuđmana.

Do Tuđmanovih u vilu u Nazorovoj, gdje u odvojenim stanovima žive i njena djeca Nevenka i Stjepan, i dalje dolazi staro društvo, prisni prijatelji, kojih je naravno, zbog odmaklih godina, sve manje. Od stare garniture iz HDZ-a gospođa Ankica je ostala dobra s Marinom Matulović-Dropulić, čuju se telefonom, ali poslije 17 sati, jer se do tada supruga prvog predsjednika odmara. S obitelji je ostao u dobrim odnosima i general Rojs, Đurđa Šušak, ali svi oni ne žele iznositi detalje iz privatnog života obitelji s kojom su godinama dijelili i dobro i zlo.

Borba za transkripte

Mnogi od Tuđmanovih prijatelja razišli su se s predsjednikom još za njegova života. Posebno je bio težak razlaz s Josipom Manolićem, koji je dovršava svoje memoare na gotovo 1000 stranica, u kojoj je Tuđmanu posvećeno mnogo mjesta.

Još jedan bliski Tuđmanov suradnik, Hrvoje Šarinić, danas je bolestan i stare dane provodi u domu za starije osobe. Mesić još uvijek mrzovoljno govori o Tuđmanu, a osim političara koji ga koriste kako njima u odgovara povjesničari se malo bave djelom čovjeka koji je stvorio modernu Hrvatsku. Postoji dosta knjiga o Tuđmanu, nešto je otkrila i Ankica u knjizi ”Moj život s Francekom”, ali ozbiljnijih povjesnih studija i dalje nema. Ne rade se ni doktorati na temu života i djela dr. Franje Tuđmana, pa povijesna znanost ima još svašta reći i istražiti.

Borba za Tuđmanove transkripte, neklasificiranu dokumentaciju i elektroničke zapise njegovih razgovora sa svjetskim državnicima nije na sudu povoljno završila za Tuđmanove. U svibnju ove godine sutkinja Vinka Nobilo presudila je da ta arhivska građa, pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu ostaje tamo. Tuđmanovi su tražili da se čuva kao privatni arhiv i da oni mogu odlučivati tko će imati uvid, ali sud to nije prihvatio. Kao što nije prihvatio ni argumente obitelji da je to ostavština koja im treba pripasti u nasljedstvo, već je presuđeno da je riječ o dokumentaciji koja je nastala u obavljanju javne službe predsjednika države. Nije pomoglo ni pozivanje obitelji Tuđman na Zakon o autorskom pravu.

Velike promjene

Petnaest godina poslije smrti dr. Franje Tuđmana Hrvatska je realizirala praktički sve strateške ciljeve koje je postavio prvi hrvatski predsjednik stvarajući državu. Ušla je u NATO, postala je članica EU. Jedno je i dalje ostalo neostvareno, ono o čemu je i Tuđman 90-ih sanjao, a to je gospodarski rast i blagostanje naroda. Statistika je varljiva disciplina pa ostavimo brojke, ali, realno, gotovo da se danas teže i neizvjesnije živi nego u posljednjim godinama Tuđmanove vlasti. Koliko su se god neki trudili bacati drvlje i kamenje na sve što je Tuđman stvorio, činjenica je da su u njegovom timu bili kvalitetniji ljudi od onih koji se sada redaju na političkoj sceni. Usprkos što je od dijela onih koji ga nisu voljeli Tuđman prikazivan kao diktator u mnogim je segmentima života bilo u Hrvatskoj ako ne bolje nego sada, onda bar perspektivnije. Živjelo se bar s nadom da će biti bolje, a ona je već davno otputovala posljednjih godina iz Hrvatske.

Ali, taj 10. prosinca 1999. bio je bez sumnje kraj jedne epohe. Epohe u kojoj je stvorena hrvatska država, ali nisu izbrisane podjele koje zemlju muče i danas.

Prezime Tuđman tih je 90-ih bilo sinonim za domoljublje, ali i za uspjeh. Tuđmanovi su bili elita, obitelj koja je uzela nešto od Titovog elitizma u kombinaciji s demokratskim tokovima koji se više nisu mogli zaustaviti. Djeca Tuđmanovih, prije svega Stjepan i Nevenka, bili su dio ‘zlatne mladeži’, koja je vlastiti uspjeh gradila na moći njihovih roditelja. Duty Free shopovi, dućani, Lady Šram i svo to poslovno carstvo raspalo se kao pjena od sapunice kada je nestajalo i političke moći roditelja. Danas, petnaest godina kasnije, u rock-klubove diljem zemlje zalaze mladići i djevojke koji nikada u životu nisu vidjeli Franju Tuđmana, nikad nisu čuli niti jedan od njegovih “Hrvatice i Hrvati” govora, a sve što o njemu znaju izvučeno je iz često prijepornih povijesnih udžbenika.

‘Ni Franjo ni ja nismo osobito voljeli izlaziti. Franjo nikada nije posjećivao kavane. Najradije je kod kuće pisao. Danas, zahvaljujući kćeri nevenki oslobođena sam kućanskih poslova. Jednom tjedno imam gospođu koja pospremi kuću, a red održava Nevenka. Preuzela je kuhanje i kućanske poslove, a i odveze me kamo god trebam’, otkrila je gospođa Ankica dio svoje svakodnevice u posljednjih 15-ak godina.

No, je li vrijeme uistinu pregazilo nekad najmoćniju hrvatsku obitelj?

Ankica Tuđman uvijek je bila veoma jasna u svojim javnim istupima tek kada je trebalo objasniti kako funkcionira njezina zaklada namijenjena djeci, osnovana 1992. A i na web stranici zaklade sve piše, pa je tako 1. prosinca ove godine navedeno da je pomoć primilo 996 djece iz svih krajeva Hrvatske, a samo tijekom kolovoza primili su petnaest zamolbi za pomoć. Od devedesetih godina do sada pomoć je primilo 14.637 djece i 175 studenata, a u projekt se uključilo 1362 sponzora. Za potrebe djece isplaćeno je 190 milijuna kuna, prosječno svakog mjeseca oko 715.000.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg