EROTSKA MELODRAMA

Ante Tomić: Nakon vica o Muji i ljubavnici postali smo razvratni

Novi film Rajka Grlića ‘Neka ostane među nama’ u hrvatskim će se kinima prikazivati od 11. ožujka. To je priča o dva brata, njihovim suprugama, ljubavnicama i djeci koja pouzdano ne znaju tko im je otac

Ne događa se često, ali nekad i na ulici nađete prekrasnu rečenicu. Jedno sam popodne izašao iz kuće i hodao nekoliko metara iza niže, debeljuškaste plave žene pedesetih godina. Ona je bila sama i nije telefonirala. Napominjem to jer je iz nje, samo tako, bez razloga, odjednom provalila kletva na jeziku moga zavičaja:

“Đava te odnio i ko te na me namirio i čas i minut kad san se za te udala.”

Zapanjeno sam se osvrnuo ne razumijevajući isprva kome je ovo bilo upućeno, a onda shvatio da je posrijedi vjerojatno zakasnjeli odjek bračne svađe s muškarcem kojega je plava gospođa maločas ostavila u dnevnoj sobi na kauču. Ostao sam na trenutak potpuno zatravljen njezinom odlučnom, u dahu izrečenom kletvom, a samo nekoliko sekundi kasnije točno znao gdje ću je upotrijebiti u scenariju koji sam pisao s Rajkom Grlićem .

Rečenica s ulice

U filmu je izgovara Daria Lorenci. Zagrebačka zubarica, fina gospođa kojoj se tek u časovima velike uzrujanosti čuje drniško podrijetlo, sazna da je muž, glumi ga Miki Manojlović , vara pa se povrijeđena i bijesna nagne nad njega i prosikće od riječi do riječi kako je gore napisano, a on, siroče, zanijemi od užasa.

Rečenica koju sam jednom slučajno pokupio s ulice savršeno se uklopila u našu priču.

Istina, scenarij je tada već gotovo bio završen i to je bila ona sretna faza kad tekst lagano ide prema kraju i sve u njemu nekako čudesno sjeda na svoje mjesto.

Početak ipak nije bio tako lagan. Dvije godine prije “Karaula”, prvi film za koji smo Rajko i ja pisali scenarij, upravo se vrtjela na Pulskom festivalu, a nas dvojica smo sjedili u restoranu nedaleko od Arene kada je on rekao:

“Razmišljam o priči o brakovima i preljubima, skicirao sam pet likova s kojima bih se volio igrati.”

“Ajde, daj mi da to vidim”, odgovorio sam mu znatiželjno, a zanimalo bi me, da vam budem sasvim iskren, i da je on naumio raditi homoseksualnu dramu s beduinima. “Karaula” mi je bila takvo veselo iskustvo da bih se prihvatio bilo čega s njim.





Pet priča o pet lica

Ponovno smo se našli početkom rujna 2006. i na jednom putovanju preko Beograda, Guče, Orašja i Slavonskog Broda razgovarali o junacima, još ni ne dodirujući fabulu. Stotine pitanja postavili smo jedan drugome. Tko su ti ljudi? Tko su im bili roditelji? U koje su škole išli? Kakvu muziku slušaju? Kakve im se žene sviđaju? Jesu li u djetinjstvu imali svoju sobu ili su je dijelili s bratom?

“Je li on imao psa?”

“Ne, on nije tip za psa.”

“A što zapravo muči Bracu? Zašto on uvijek izaziva sranja?”

“Zato jer je takav čovjek. Čitav život osjeća se zbog nečega uskraćen i nevoljen. Braco je tipični sjebani hrvatski intelektualac, samo što nije lišen smisla za humor.”

“Sviđa mi se taj opis.”

Tako smo tapkali po mraku, naslijepo nespretno dodirujući predmete, dok nismo nekoliko tjedana kasnije upalili svjetlo u prostoriji i, scenu po scenu, napisali prvu verziju filmske priče, takozvani treatment.

Otpočetka do kraja, trebalo nam je samo tri dana.

Sjedeći jedan nasuprot drugome, s rasklopljenim laptopima ispred sebe, krenuli smo pisati pet priča o pet lica, koje će mnogo mjeseci kasnije postati film “Neka ostane među nama”.

“Zamislio sam da prva priča bude o bračnoj sreći”, rekao je Rajko.

“Znam dobar vic o bračnoj sreći”, odgovorio sam ja. “Bio Mujo s ljubavnicom i upao njezin muž...”

“To mi ne zvuči kao bračna sreća.”

“Čekaj, poslušaj do kraja.

Bio Mujo s ljubavnicom i upao njezin muž, a Mujo, budala, znaš Muju, hop, skoči kroz prozor, ne razmišljajući da je na dvanaestom katu. Pada Mujo s dvanaestog kata i sam sebe u letu ogorčeno kori: ‘Joj, Mujo, koji si ti kreten, s tuđim si se ženama vucarao, a kod kuće te divna supruga čekala, dvoje prekrasne djece ti je rodila. Svu sreću ovog svijeta si imao i eto ti sad, kad nisi znao cijeniti što imaš, nisi bolje ni zaslužio nego da se s dvanaestog kata razbiješ o asfalt.’

Kad, što se dogodi, padne Mujo, a dolje se srećom zatekao nekakav kontejner pun kartonskih kutija. Padne Mujo u mehko i ništa mu. Ustane on, otrese se i reče:

‘Eh, jest, i meni, kad se prepadnem, svakakve gluposti padnu na pamet.’”

Sretno oženjeni

I tako smo počeli s vicem. Nije svakidašnje, ali nije ni najgori način na koji možete početi scenarij. Nagađam tek da nas je ironična šala o Muji i ljubavnici možda učinila zajedljivijim i oporijim i razvratnijim nego što smo isprva željeli. Unatoč činjenici da su je napisala dvojica muškaraca koji se nijednom nisu razveli, filmska je priča ispala užasno nepovjerljiva prema ideji ljubavne sreće s jednom osobom.

U prosincu smo napisali još jednu ruku treatmenta, a u veljači iduće godine, pritisnuti rokom za predaju rukopisa u Ministarstvo kulture, u manje od dva tjedna u Athensu u Ohiu, gdje Rajko predaje na filmskoj školi, napravili čitav scenarij. Ubili se od posla.

Autorske taštine

Došao sam tamo u ljutu zimu i jutrima kroz mećavu hodao od hotela do ureda. Rijetko bih koga sreo u to doba po tome vremenu.

Vozač ralice i ja bismo veselo mahnuli jedan drugome, sveučilišna bejzbolska momčad u zelenim jaknama u koloni je pogurena izašla na trening u park, vjeverice su pretrčavale između stabala ostavljajući jedva zamjetne tragove šapica u snijegu, a cestom su prolazile sitne, sitne starice u velikim, velikim automobilima, s cigaretom između jarkocrveno našminkanih usana.

Kroz staklo gledajući kako krupne pahulje padaju po cedrovima, cijele smo dane pisali našu erotsku melodramu, kako ju je Rajko nazvao. Samo bismo oko jedan izašli i pojeli velike sočne hamburgere s pohanim kolutovima luka, od kojih bih ja dugo bio lijen, trom i zlovoljan i mrzio neslomljiv radni polet svoga suradnika. Ipak, nisam nikada ništa rekao. Rajko i ja naučili smo uskladiti naše oprečne prirode, ja se divim njegovoj marljivosti, a on se s puno poštovanja odnosi prema činjenici da ima trenutaka kada se ja želim samo češati po guzici i zuriti u prazno.

“A kako pomirujete svoje autorske taštine?” upitala nas je jedna studentica na predavanju koje smo o zajedničkom pisanju održali tih dana.

“Ante i ja ne moramo ništa dokazivati jedan drugome”, rekao je on jednostavno.

Zaista, dva filma smo zajedno napisali, bezbrojne sate proveli u istim sobama na jednakom poslu, a da se među nama nikad, ni na trenutak, nije osjetila grozničavost ničije sujete. Udovoljavali smo priči i likovima koje smo stvarali, a ne svojim autorskim ponosima.

“Znao si ti, mladiću, biti i bolji”, rekao bi Rajko ironično, čitajući nekakav ne osobito uspio dijalog koji sam upravo završio, i mene to ne bi raspizdilo, a ne mogu se sjetiti da sam još nekome dopustio takvu drskost.





Časna sestra lezbijka

Vraćajući se jednu večer s posla, na ulici sam sreo muškarca koji je izgledao kao snoviđenje. Zaustavio se kraj mene na semaforu, na monociklu, s polucilindrom na glavi i saksofonom u rukama.

“How are you, sir?” upitao me je ljubazno, shvativši da buljim u njega, kao da je najprirodnija stvar na svijetu da se netko u noći, po kijametu, mota okolo sa saksofonom i polucilindrom, okrećući pedale na jednom kotaču.

I njega smo stavili u scenarij, ali nije mu se, izgleda, svidjelo tamo i brzo je uginuo.

Svašta smo unosili i iznosili iz naše erotske melodrame. Drugu ruku smo napisali u nekoliko dana na Visu, u strašnoj sobi restorana hotela Tamaris. Znam da smo i tada mnogo radili, ali se, iskreno, ne sjećam je li išta od toga vrijedilo.

Kao osobitu neobičnost pamtim samo da smo tada napisali lik časne sestre lezbijke. Ne znam zašto nam se časna lezbijka činila kao izvrsna zamisao, ali već do idućeg puta smo se opametili.

Između dvije ruke scenarija trebali su nam savjeti nekoliko stručnih osoba, odreda liječnika.

Razgovarali smo s urologom, ginekologom i psihijatrom i naučili štošta korisnog o karcinomu prostate, umjetnoj oplodnji i ženskom orgazmu. Ovo posljednje nam je bilo, mogu reći, upravo zapanjujuće.

Šampionska petorka

“Bog te tvoj, valjda pola filma nam se događa u bolnici”, primijetio sam u jednom trenutku iznenađeno.

“Pa to su te godine, kad je čovjek često u bolnici”, rekao je Rajko umirujuće.

“A bit će kad ti kažeš”, rekao sam ja ironično, jer su likovi njegovi, a ne moji vršnjaci.

On je, znate, stariji čovjek, a ja sam još mlad kao rosa.

U proljeće 2008. došao sam još jednom u Ohio, da okončamo priču.

Bio je travanj i Anina je bašta procvjetala u tisućama boja, a Rajko nam je pekao meso na roštilju. Tada smo se već mogli malo opustiti. U scenarij su ušle još samo neke sitnice, poput one rečenice s početka ovog teksta.

Naposljetku su ostale još samo čitaće probe.

Dva mjeseca pred snimanje s glumcima smo otklonili sve nedoumice. Prilagodili im, koliko smo mogli, naše rečenice i nadali se najgoremu.

Zezam se, naravno.

Imamo najbolju glumačku postavu u regiji. Naša šampionska petorka mogla bi izaći na parket protiv Dream Teama na olimpijadi u Barceloni.

Nisam se ipak dulje zadržavao. Završio sam posao i ostavio ih da snimaju.

“Piši”, rekao mi je Rajko na rastanku.

“Neću”, odgovorio sam mu i otišao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:36