ANTE TOMIĆ Velika Gospa, najslasniji blagdan: Kako je izgledala marijanska fešta u mom kraju prije nego što su je otkrili mediji

Posljednjih je dvadeset godina to važna marijanska fešta, na televiziji je obavezno spomenu. 'Koncelebrirano misno slavlje u Zelenoj katadrali', reče reporter državne televizije svečano, a ja mislim da je sve počelo na Veliku Gospu one godine, 1993. je, čini mi se, bila, kad je pokojni Franjo Tuđman helikopterom došao u Donji Proložac.

“Predsjednik se spustio zrakomlatom!”, vikali su seoski hadezeovci trkajući put nogometnog igrališta Šarampov, što od uzbuđenja, što od žege strahovito se znojeći u ganc novim bijelim košuljama. Gdjekoji je možda još imao čiodu zaboravljenu u kragni. Nije ih ipak mnogo stisnulo junačku desnicu Tuđmanu jer je osiguranje bilo vrlo strogo. Što ja pamtim, samo je Mate Laušić lično pištoljem ustrijelio najmanje petoricu proloških napasnika. Nekakav je biskup vjerojatno vodio službu, jer kako bi drugačije moglo biti kad dođe predsjednik države, i svi smo bili vrlo ponosni na naše malo misto, a u okolnim su se mistima, Zmijavcima, Runovićima, Vinjanima, Zagvozdu, pa i u samom Imotskom, ne trebam ni spominjati, požderali od zavisti. I tako je naš dernek završio u televizijskom dnevniku i otad nema godine da ne uslikaju Zelenu katedralu.

A nekad je to bilo medijski mnogo skromnije. Taj ubavi gaj topola oko studene rječice, za početak, nije ni imao nekakvo ime, ili ga se bar ja ne sjećam. Zelenu katedralu izmislio je, pretpostavljam, nekakav reporterski lirik poput Ante Ivankovića. U staro doba, kad sam ja bio dijete, mi smo na Gospu naprosto išli “na Vrljiku”. Prva je misa bila zorom i na nju su odlazile samo starije žene koje ne mogu spavati. Pregrizle bi ujutro dvije smokve ili grožđa s kruhom, popile kap rakije i prije nego bi zarudilo pješke se uputile rubom ceste. Do dana današnjeg mi nije jasno kako su sve žive došle u crkvu jer su obično bile u crnini. Hodati po mraku, pa još u crnini, prometnicom kojom se iz drugog smjera pijana mlađarija vraća iz diska u Glavini, nije im bilo naročito inteligentno. Danas bi im vjerojatno dali one fosforescentne prsluke kakve nose cestari.

Baba bi se onda oko devet, umorno se gegajući na natečenim nogama, vratila, a did bi joj postavio pitanje koje je uvijek, ali baš uvijek postavljao kad bi ona došla s mise. “Šta pratar kaže?”, upitao bi on, nešto kao i posprdno, u dvorištu pod murvom, u sokolskoj majici, utrljavajući krupnu sol u janjeću utrobu, a ona bi njegovu provokaciju uvrijeđeno prešutjela. Umjesto toga bi rekla:

“Nemoj ga prisolit.”

“A kad san ga ja prisolio?”

“Svake godine ga prisoliš.”

Tada bi se nekako, kroz jutro, i rodbina iz gradova pojavila, noseći kutiju piškota i dvadeset deka kave u zrnu. Znali bi oni kad treba doći. Ako bi ih zovnuo da okopaju krumpir ili modrom galicom poliju loze, svi su bili zaposleni. Ali, kad bi se peklo janje, do jedan bi se guzičar nacrtao. Zaustavili bi se autom poviše sela i dalekozorom vrebali kad će did u dvorištu zapaliti vatru kod ražnja.

“Je li naložio?”

“Je.”

“Pokret, drugovi.”

Ravnomjerno okretanje ražnja s janjećom lešinom, pognut na bančiću s tri noge, na kolovoškom zvizdanu, u jari od grabove žerave, zacijelo je najmučnija zadaća koju je dragi Bog namijenio malim dječacima, no naš je narodni genij tome spretno doskočio kad su konstruirani uređaji za vrtnju, prerađeni od elektromotora vešmašina ili brisača starih Opel Kadetta.

Za to vrijeme dernek bi se lagano zahuktavao. Mladići i djevojke drhtavih su nogu silazili s ringišpila i teturali po travi, a koji bi možda ošamućen i upao u Vrljiku. Muzika je treštala, cika i dovikivanje odjekivali preko livada, da bi sve smjerno zamuklo kad bi krenula procesija i misa. Gomile su ljudi, tisuće i tisuće slušale službu pod krošnjama, čak i onda kad se, kako legenda kaže, nije smjelo kazati da si Hrvat i kad su udbaši popisivali tko ide u crkvu. Ako je koji komunistički špicl došao na Vrljiku na Veliku Gospu, mali Lipa blokić na kvadratiće ne bi mu bio od bogzna kakve pomoći. Morao je nevoljnik imati sitan rukopis i debelu bilježnicu da bi sve prisutne evidentirao.

Službeni bi se dio fešte obično odužio. Propovjednik je u beskraj kitio, mlađi svećenici padali s nogu dok bi silu naroda pričestili, ali najviše bi, čini mi se, trajalo dok bi na kraju s oltara u razglas pedantno nabrojali tko je koliko novca dao. Ime, prezime i iznos, obično u devizama, takvu fiskalnu disciplinu u životu niste vidjeli. Svi su vjernici davali za obnovu crkvenog krova, uređenje mrtvačnice ili tako nešto, ali podrazumijevalo se, naravno, da će od većeg dijela para župnik kupiti Passatta s ful opremom.

Kad sam ženu prvi put doveo na Veliku Gospu u selo, taj je se dio najviše dojmio. Svećenik je stao licitirati kao na aukciji, a moja se pobožna gospođa, ni pet ni šest, demonstrativno okrenula i otišla.

“Koji ste vi divljaci”, rekla mi je kasnije konsternirano.

“Pa, onako, malo...”, priznao sam ja sramežljivo.

U popodnevnim satima, nakon mise, dernek bi dosegnuo vrhunac. Zaorile se gange, izvlačile gajbe piva i lubenice ohlađene u Vrljici i teške sjekire rasijecale janjetinu za one koji nisu, poput nas, pekli kod kuće.

“Kume, nemoj da mi bude krvavo i meti malo više od rebara”, molile bi mušterije ponizno.

“Ih! Rebara?”, odgovorio bi onaj s druge strane poznatom pošalicom. “Svi bi rebara, ko da je janje radijator.”

“Tuti, kvatro, kvatro, due, due, due, oto! Moje! Ajde u pičku materinu!”, mitraljirali su gastarbajteri šijavicu, krupnim šakama mlateći po stolovima od neoblanjanih puntižela.

A onda bi nekako, sporo, ali neumoljivo, rumen oblila nebo na zapadu i mrak bi se usporo spustio, rodbina se vratila u gradove, zrikavci bi zapjevali i seoski se džukci oglašavali samotnim lavežom, a mi bi s velikog plavog lonca večerali meso što je ostalo iza ručka. I hladno je pečenje fino za jesti, ali bio mi je to tužan obrok. Božić je lijep, i Uskrs jednako tako, ali Velika Gospa, ljudi, Velika Gospa bio je i ostao moj najdraži, najslasniji katolički blagdan.