ANTO NOBILO 'Kako sudac Ivan Turudić nakon svega izrečenog uopće može biti sudac?'

U različitim društvima ili organizacijama postoji običaj inicijacije za nove članove. Obično je potrebno nešto iz repertoara te organizacije izabrati i napraviti da bi se dokazala sposobnost članstva u organizaciji. Što je cilj izvršenja inicijacije viši, to će novi član zauzeti bolje mjesto u hijerarhiji te organizacije. Bit će cjenjeniji od svojih.

Sudac Turudić očito želi zaplivati u političkim vodama. Njegov istup je jasna poruka da želi biti ministar pravosuđa u HDZ-ovoj vladi. U tom kontekstu naglašava svoje dobre odnose s predsjednikom i tajnikom HDZ-a. On za svoj čin inicijacije pobire nešto od uličnog repertoara HDZ-ovih pristaša, ali stvar diže na viši nivo, jer dobiva značajan prostor u Večernjem listu. Takvu mogućnost HDZ-ovi bukači nemaju, i to je jedina razlika. To je ujedno dodana vrijednost koju Turudić ima, a HDZ-ovi ulični bukači nemaju.

On koristi s jedne strane svoju poziciju “Onog Koji je Osudio Petrača i Sanadera”, a s druge strane kronični ljetni nedostatak tema za medije. Krenuo je u svoju inicijaciju, tj. dokazivanje Karamarku kojeg zna pet godina i Vasi s kojim pije kavu, kao čovjek koji je potreban HDZ-u u novim izborima. I ako bude sreće u novoj vladi. Čovjek je zaista ozbiljno shvatio svoj zadatak i potrudio se. Nije napao jedan do dva HDZ-ova protivnika, već je istovremeno napao sve najviše protivničke mete, koje neki HDZ-ovi bukači označavaju kao glavne mete.

U “dobroj” HDZ-ovoj tradiciji najprije napada Srbe (Pupovca). Namjerno nepreciznim rečenicama stvara dojam da Pupovca tereti za prikrivanje ratnih zločina i zaštitu zločinaca iz redova srpskog naroda, a možda još i gore od toga. Ostavlja prostor špekulacijama koje bi u svakom slučaju trebale diskreditirati g. Pupovca kao političkog vođu srpskog naroda u Hrvatskoj.

Nakon toga vrlo grubo (valjda inicijacija uvijek mora biti gruba i ekscesna da bi se kandidata uočilo i ozbiljno shvatilo) napada premijera Milanovića. To čini na isti prizeman način kao i HDZ-ovi militantni bukači. Sugerira da je premijer boljševik, da odluke donose u komitetu partije, da je neznalica i tako dalje. Sve odreda prizemne političke objede, koje se nikakvom razumnom analizom ne mogu dokazati i potvrditi. Njihov smisao i nije objektivna kritika, već kleveta političkog protivnika. To što je premijer kritizirao kršenje zakona u slučaju izručenja Perkovića (i Mustača) može se napasti pravnim kontraargumentima, a ne repertoarom HDZ-ovih uličnih bukača.

Pri tome ne treba zaboraviti da su i stručna javnost (profesori kaznenog i ustavnog prava) zauzeli sličan stav kao i premijer Milanović. Isti stav je imalo i Hrvatsko državno odvjetništvo pa i jedno sudsko vijeće jednog županijskog suda. Ako je zbog toga, po Turdiću, premijer nasilnik, jesu li i svi ostali nasilnici samo zato što su imali suprotan stav stavu suca Turudića?

U nastavku inicijacije sudac Turudić kreće u napad na drugo brdo i napada predsjednika Josipovića. Za svaki slučaj i bivšeg predsjednika Mesića, kojeg nekorektno i ironično naziva “doživotni predsjednik”, da bi se nakon toga obrušio na EPH i na novinarku Slavicu Lukić. U završnom činu inicijacije zahvatio je i mojeg klijenta Josipa Perkovića. U biti je ustvrdio da svi nismo bili jednaki u stvaranju Hrvatske, a onda posljedično valjda i u pravima u toj Hrvatskoj.

Iskreno se nadam da je inicijacija uspjela pa da nadležni prihvaćaju suca Turudića kao visoko rangiranog budućeg političara u svojoj organizaciji, jer čovjek se zaista potrudio. Cijeli taj proces inicijacije novog političara bio bi shvatljiv da Turudić nije i dalje aktualni predsjednik najvećeg županijskog suda u našoj zemlji i sudac koji sudi. Gledajući iz tog kuta, kroz prizmu trodiobe vlasti, ta politička inicijacija prestaje biti jeftina zabava za čitatelja na plaži i postaje ozbiljno pitanje funkcioniranja pravosuđa i ukupne države vladavine prava. Prema općeprihvaćenim Standardima ponašanja u pravosuđu koje je 2002. godine u Strasbourgu donijelo Savjetodavno vijeće europskih sudaca (CCEJ) postoji jasno pravilo.

“Poštujući pravo na pošteno suđenje i legitimna očekivanja javnosti, suci se moraju suzdržavati od svih političkih aktivnosti jer to kompromitira njihovu nepristranost”. Na sličan način i kodeks ponašanja američkih sudaca zabranjuje sucima ne samo političko djelovanje nego i političke govore te “javno opredjeljivanje ili ograđivanje sudaca od političkih opcija”.

Zanemarimo napade na političare, koji će se znati obraniti sami, premda su ti Turudićevi napadi neprimjereni i po tonu i po stilu i po sadržaju. Mi ćemo se koncentrirati na pravosudne teme. Sudac Turudić šokiran je zahtjevom Josipa Perkovića, čelnika tajnih službi u SR Hrvatskoj i Republici Hrvatskoj, za financiranje njegove obrane pred sudom u Münchenu. On u potpunosti prestaje razmišljati kao pravnik. Ignorira Ustav Republike Hrvatske, postupak razdruženja RH od Jugoslavije i hrvatske zakone. Amaterske i politikantske tvrdnje postaju dominantne, a nedostaje pravna analiza.

Na žalost određenih desničarskih snaga u Hrvatskoj, SOA je pravna sljednica Službe državne sigurnosti (SDS). Ne Udbe, kao što to tvrdi Turudić.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista