SVEĆENIK I KNJIŽEVNIK O NOVOM PAPI

Anton Šuljić: 'Franjo bi, bez obzira na godine, mogao biti reformator...ali ni on ni Crkva pitanje abortusa i eutanazije nikada neće razmatrati'

 Goran Mehkek/CROPIX

Svećenik, bogoslov, pjesnik, publicist, novinar, književnik Anton Šuljić (58) ima rijetko bogat i zanimljiv životopis. Nakon završetka studija teologije upisao je njemački i povijest umjetnosti u Zadru. Predavao je u sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Zadru, bio je i tajnikom Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral te vicerektor na Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci. Bio je ravnatelj Informativne katoličke agencije, pročelnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije te pomoćnik direktora u Kršćanskoj sadašnjosti. U Zagrebu je predavao sakralnu umjetnost na Teološkom fakultetu, a kao iznimno plodan autor, uz suradnju s cijelim nizom crkvenih i svjetovnih radiopostaja i tiskanih izdanja, pisao je i za Globus i Jutarnji list. Izdao je sedam zbirka pjesama te šest knjiga, a objavljivao je književne recenzije i likovne kritike.

Nesporno je da će izbor pape iz Trećeg svijeta donijeti značajne promjene u odnosu na dosadašnji rad i život u Crkvi. Što je, prema vašem mišljenju, utjecalo na kardinale da prvi put u povijesti izaberu papu iz Južne Amerike?

- Činjenica da se s jedne strane oko četrdeset posto svih katolika u svijetu nalazi upravo u Južnoj Americi, a s druge strane da upravo taj kontinent bilježi i velik odljev katolika u razne sekte i druge, često nekršćanske vjerske zajednice, vjerujem da je kardinalima bio dovoljan povod da naprave ovaj presedan te prvi put izaberu Papu Južnoamerikanca. On, doduše, svojim korijenima spaja Europu i Južnu Ameriku te je tako i sretan spoj tih dviju kultura i velikih crkvenih tradicija. No, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je već gotovo pedeset godina unutar Katoličke crkve rasla svijest kako se Crkva iz kulture i načina mišljenja Zapadne Europe treba više fokusirati na Crkvu Drugoga i Trećega svijeta jer je neminovno da težište, i ne samo u brojčanom smislu, ide u tom pravcu. Mislim da je na kardinale u ovom izboru utjecaj imala i svjetska situacija kad su u pogledu siromašni. Naime, zabrinjavajući broj siromaha u Drugom i Trećem svijetu sve više se širi i na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku. Izbor jednog socijalno osjetljivog pape, što ne znači da dosadašnji to nisu bili, mislim da je sam po sebi već poruka.

Je li to možda također znak da su u Crkvi stvoreni uvjeti i za značajnije promjene, pa i reforme?

- Prvi komentari i procjene kako crkvenih ljudi i novinara, tako i šireg kruga promatrača, govore da novi papa ostavlja dobar dojam, da zrači opuštenom mirnoćom, srdačnošću i skromnošću pa se može očekivati da taj duh, koji je osobito svojstven Južnoamerikancima, uđe i u neke hermetične vatikanske prostore. Nakon Ivana XXIII. i Ivana Pavla I., kojega su neki nazivali “Papa smiješak”, Franjo, čini se, nosi u sebi tu evanđeosku crtu radosti, vedrine i optimizma. Za sada je, međutim, teško davati procjene u pogledu većih reformi jer to ne bi sugerirale prije svega Papine godine. Ipak, valja se prisjetiti da je u sličnoj dobi Ivan XXIII. napravio najznačajnije promjene u Crkvi sazvavši II. vatikanski koncil, a Benedikt XVI. imao je snage za svoje značajne tri enciklike, brojna putovanja i utvrđivanje Crkve u čvrstom nauku. No, da Crkvi uvijek treba obnova, to je samo po sebi jasno. Čitava njezina povijest svjedoči o tome.

Tzv. žensko pitanje

O kakvim bismo reformama mogli razgovarati?

- Činjenica je da se Crkva u novom tisućljeću susreće s brojnim izazovima prije svega svojih čvrstih stavova u pogledu bioetičkih pitanja, genetskog inženjeringa i ustrajavanja na zaštiti života od prirodnoga začeća do naravne smrti. Tu je zatim pitanje odnosa prema stvorenom svijetu, zaštiti okoliša, čistih i zdravih resursa, ali i pitanja gladi u svijetu. Pitanje svjetskog mira tiče se i Crkve i u tom pogledu ona može biti od velike pomoći i koristi. U tom će pogledu na vrata Crkve kucati uvijek novi i novi izazovi. S druge strane, unutarcrkvena pitanja koja moraju uključivati i pitanja manjka svećenika, zaređivanja oženjenih muškaraca za svećenike, zatim pitanje sve većeg uključivanja laika u ustrojstvo Crkve u kojem bi oni mogli preuzimati i važne vodeće uloge, sasvim sigurno traže nove odgovore i nova rješenja… Tu je i tzv. žensko pitanje u Crkvi koje se također sve više osjeća, posebice na Zapadu, ali tu je i odnos prema vlastitim sakramentima, kako je to naznačio prošlog ljeta blagopokojni milanski kardinal Martini, koji ne bi smjeli biti oblik penalizacije vjernika nego zaista pomoć u rastu vjere, sve ako postoje i poteškoće… Sve to, kao i ono što ne možemo predvidjeti, poput skandala s pedofilijom, s čime se morao u koštac uhvatiti Benedikt XVI., čeka novog papu.

Hoće li to donijeti kakve promjene u odnosu spram Crkve u Europi koja je stoljećima imala dominantan položaj u Katoličkoj crkvi?

- Činjenica je da je Katolička crkva stoljećima funkcionirala prema zapadnim obrascima i modelima mišljenja. Prije svega to se odnosi na filozofsko-teološki način razmišljanja, ali i na sam disciplinski i pravni ustroj Crkve. Primjerice, crkvena je liturgija često bila pod snažnim utjecajem ceremonijala na bizantskim dvorovima, a samo se funkcioniranje Crkve za vlastitu organizaciju ponekad poslužilo obrascima uređenja države… To, naravno, ne znači da je sve u tim obrascima bilo savršeno ili pak loše. To je samo konstatacija. O tome je svojevremeno sjajno pisao švicarski kapucin Walbert Bühlmann, kao i neki američki teolozi. Mislim da se pitanjem Crkve u Europi prije svega trebaju baviti Europljani, prije svega biskupi na svojim sinodama, a naravno da su tu i biskupske konferencije i druga tijela. Papa Franjo već je na neki način dao do znanja da je on biskup Rima koji predsjeda Crkvi svega svijeta, što može značiti da će njegova briga biti usmjerena svim crkvama. Ipak, mislim da će se neka težišta i teologije, kao i nauka i crkvene prakse pa i neki društveni angažmani Opće crkve s novim papom predstavljati globalnije već i s činjenice da on u svojoj osobi sretno spaja dvije velike kulture i tradicije.

Europski pape, posebice Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., imali su vrlo prisan odnos spram Katoličke crkve u Hrvatskoj i prema Hrvatima. Vjerojatno će novi papa biti više fokusiran na države Trećeg svijeta, prije svega na Južnu Ameriku, Aziju, Afriku, a manje na Europu, pa i Hrvatsku…

- Mislim da ne treba pretjerivati u tim očekivanjima niti forsirati odnos novog pape prema Hrvatima. Nismo mi ništa više, kao ni ništa manje, od ostalih. U tom pogledu ne očekujem da nas Papa baš zaobilazi, ali da ćemo mu biti prioritet - sumnjam.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 15:27