Arhitekt Nenad Fabijanić izložbu ‘Ukidanje retrospektive’ Josipa Vanište u Muzeju suvremene umjetnosti prema svojoj želji pretvorio je u male prostorne senzacije

Crtež praznog tanjura na bijelom papiru oko kojeg je sve osjenčano olovkom, zove se “2013”. Jezgrovit komentar današnjeg vremena. To je novi rad Josipa Vanište.

Zatim, nijanse crvene, vidi se samo ruka koja kao pod miškom nosi malu kuću - riječ je o nešto starijem radu “Studija po Masacciu”, 1956., ali ga prvi put gledamo na izložbi “Ukidanje retrospektive” koja obuhvaća cijeli opus ovog umjetnika, dug sedam desetljeća, u Muzeju suvremene umjetnosti.

Sat vremena prije službenog otvaranja izložbe, u četvrtak, umjetnik i kustosica Nada Beroš, pozvali su svoje goste. Vaništa je elegantan, u tamnom odijelu. Svakog pristojno dočekuje. Sa svakim razmijeni nekoliko pristojnih rečenica. Svi razgovaraju tiho, ispod glasa. Pažljivo se gledaju djela. Tu su i nekadašnji članovi Gorgone, Đuro Seder i Matko Meštrović. Pa teoretičar Ješa Denegri, autor niza tekstova o ovom pravcu. Stiže i formalniji dio večeri.

Na samom otvaranju izložbe, mnoštvo je ljudi, mnoštvo poklonika djela ovog konceptualnog umjetnika, slikara i pisca. Izložbu svečano otvara ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, niže se još nekoliko govornika, no umjetnik u skladu s vlastitom samozatajnom i diskretnom prirodom, ne stoji s njima.

On stoji posve sa strane, među publikom, sa svojom obitelji. Na izložbu pristižu umjetnici i Vaništini štovatelji drugačijih senzibiliteta, od, primjerice, konceptualnog umjetnika Mladena Stilinovića do kipara Petra Barišića.

Autor postava izložbe je arhitekt Nenad Fabijanić, kojemu je Vaništa svojedobno bio profesor crtanja (svaki je detalj važan). Mnoga, različita lica umjetnika vješto su pokazana. Jedno je Vaništin rafinirani slikarski i crtački opus, koji mnogo toga može reći kroz nekoliko poteza rukom, drugo je lice radikalnog, konceptualnog umjetnika.

Zamisli Nade Beroš

Tu je, naravno, i Vaništa pisac. Pa Vaništa tumač i vjeran čuvar tuđih djela, među ostalim Babićevih i Steinerovih. Vaništa koji se dopisivao sa svojim suvremenicima i ta pisma sačuvao. Pa Vaništa portretist Krleže na samrtnoj postelji.

Budući da je klasičnom retrospektivom nemoguće obuhvatiti sva ta lica, niti je to u skladu s umjetnikovom poetikom, izložba je, prema zamisli Nade Beroš, čiji kustoski posao zaslužuje sve pohvale, podijeljena po poglavljima: Rani i kasni crteži, Misli za mjesece, Ukidanje perspektive, Pisma, Kuća Gorgone...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg