ZAJEDNIČKA IZLOŽBA

AUSCHWITZ - BLOK 17 Novi postav neće više veličati maršala Tita, nego će pričati o patnjama naših Židova

Ukupan broj ljudi koji su iz cijele nekadašnje Jugoslavije deportirani u Auschwitz iznosi oko 10 tisuća. Od toga su 9 tisuća bili Židovi koji su bili transportirani iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno područja koja je u kolovozu 1942. kontrolirala NDH

Nakon gledanja filma “Shoah” Claudea Lanzmanna, devetipolsatnog dokumentarca o holokaustu, najupečatljivije je to da ste sve što se u holokaustu dogodilo doznali iz sjećanja ljudi koji su svemu tome prisustvovali, koji su bili na licu mjesta. Lanzmann je radio svoj film između 1975. i 1985. godine, u vrijeme kad su ljudi koji su preživjeli holokaust i razni drugi svjedoci bili još u snazi, u svojim zrelim godinama. Čak i kad je Laurence Rees napravio svoju televizijsku seriju u šest nastavaka “Auschwitz i Konačno rješenje” (nešto popularnijeg pristupa temi, zbog čega je seriju vjerojatno vidjelo i više ljudi) 2005. godine, i tada je bilo još dovoljno pribranih svjedoka - i onih koji su preživjeli pogrom i onih koji su ga izvršavali - da se moglo napraviti izvanrednog materijala iz razgovora s njima. Kada bi se netko danas pokušao pripremiti za takav film, bilo bi doista teško pronaći nekog još uvijek artikuliranog svjedoka.

No, za daljnjih deset ili dvadeset godina tako što će biti sasvim nemoguće.

U samoj naravi holokausta jest to da je svjedočanstvo preživjelih krucijalno da bismo razumjeli kako se sve to dogodilo - i da se to doista dogodilo. Sada, uz posljednju generaciju preživjelih koji su još uz nas, polako se približavamo razdoblju kad povijest holokausta više neće svojatati ljudi koji su ga proživjeli i počet će beskonačne reintepretacije i prekrajanja koja će služiti tome da se holokaust što bolje iskoristi za dnevne potrebe i probleme.

Kraj živih sjećanja

Ove se godine obilježava stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata i već se jako dobro vidi kako prestankom “živih sjećanja” povijest jednostavno počinje viši sličiti na neku vrstu zabavne komemoracije. Možda se to sada čini šokantnim, ali vjerojatno će se prilikom obilježavanja stogodišnjice Hitlerove ideje o “Konačnom rješenju” 2042. godine dogoditi upravo nešto tome slično.

Upravo zbog svega toga svako istraživanje i prezentacija povijesti holokausta sve su važniji i delikatniji čin. Na dan 6. veljače ove godine muzeološki stručnjaci iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije okupit će se u Zagrebu da privedu kraju planove za ono što je radno nazvano “eks-jugoslavenski” paviljon, stalna izložba koja će biti postavljena u Bloku 17 Memorijalnog kompleksa i muzeja Auschwitz-Birkenau na jugu Poljske. Taj postav trebao bi zamijeniti raniju, jugoslavensku izložbu postavljenu u Auschwitzu krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, a koja je tamo ostala, neizmijenjena, sve do 2009. godine, kad je konačno skinuta. Organizatori se nadaju da će postav biti gotov i spreman za svečano otvaranje 27. siječnja 2015. Na taj će se dan obilježiti 70 godina otkako je Crvena armija oslobodila Auschwitz. Ta će izložba biti jedan od posljednjih pokušaja da se prikupe svjedočanstva preživjele generacije.

Memorijalni kompleks i muzej Auschwitz-Birkenau godišnje posjeti oko milijun ljudi, a taj podatak je alarmirao one kritičare koji misle da se holokaust već počeo transformirati u neku vrstu komemorativne razonode.

Turističko odredište

Iako ne možemo nagađati koji su motivi svih tih ljudi koji posjete to mjesto, možemo pretpostaviti da ih velik dio tamo otputuje jednostavno zato što je to najpopularnije turističko odredište na jugu Poljske. I ako tamo idu svi - zašto ne biste i vi?

Miroslaw Obstarczyk, kustos Muzeja u Auschwitzu koji je odigrao važnu ulogu u koordiniranju planova novog eks-jugoslavenskog postava, misli da je Auschwitz-Birkenau neka vrsta definirajućeg simbola onoga što se Europljanima dogodilo u Drugom svjetskom ratu. “Naša povijesna sjećanja uglavnom se vežu uz velike bitke. Ali koja je bila najveća bitka Drugog svjetskog rata? Amerikanci i Englezi vjerojatno bi rekli da je to bio Dan D, dok bi Rusi naveli Staljingrad ili Kursk. No, već bi Poljaci možda rekli da je to za njih bio Monte Cassino (krvava bitka za jedno brdo u središnjoj Italiji u kojoj su se izbjegli Poljaci borili zajedno sa zapadnim saveznicima). Međutim, najsnažniji simbol Drugog svjetskog rata jest holokaust.”

Da bi se vidjelo cijeli Auschwitz, posjetitelju treba jedan cijeli dan, no tamo će doista duboko uroniti u najmračniji kutak europskog 20. stoljeća.

Koncentracijski logor Auschwitz (koji su prvotno izgradili Poljaci za radnike bez stalnog boravka) sastoji se od nekoliko nizova stambenih blokova sagrađenih od crvene cigle, gdje su, od rujna 1939. nadalje, držali poljske ratne zarobljenike i političke zatvorenike iz cijele Europe. U velikom dijelu tih zgrada sada su muzejski postavi.

Skretanje pažnje

Dva kilomatra dalje, na zapad, nalazi se Birkenau, puno veći logor koji su 1942. sagradili Nijemci da bi u njega smjestili ruske ratne zarobljenike i one koji su bili određeni za prisilni rad. U Birkenau su se nalazile i plinske komore i peći za kremiranje koje su se koristile za Konačno rješenje. Procjenjuje se da je u Auschwitzu i u Birkenau umrlo milijun i dvjesto tisuća ljudi, od kojih su 90 posto bili Židovi.

Neki povjesničari (poglavito Timothy Snyder u svojoj knjizi “Bloodlands” iz 2012.) upozoravaju da je Auschwitz postao gotovo sinonimom holokausta, čime je skrenuta pažnja sa sudbine Židova iz istočne Europe koji su stradali po plinskim komorama drugih logora smrti kao što su bili Belzec i Treblinka ili onih koji su strijeljani po raznim stratištima baltičkih republika, Rusije i Ukrajine. Čini se da je razlog središnjeg mjesta koje Auschwitz zauzima u našem poimanju Drugog svjetskog rata zapravo veliki broj onih koji su ga preživjeli. Za razliku od Belzeca i Treblinke, Auschwitz nije bio samo logor smrti u kojemu se ljude ubijalo i spaljivalo njihove leševe, nego je to bio i logor u kojemu je bilo i ratnih zarobljenika i veliki broj zatvorenika koji nisu istoga časa bili predodređeni za istrebljenje.

“Yehuda Bauer iz Yad Vashema rekao je da je holokaust paradigma svih genocidnih čina”, nastavlja Obstarczyk. “A Auschwitz je bio paradigma holokausta. Nisu paradigmatična bila ni masovna strijeljanja po Rusiji i Ukrajini koja su vršile njemačke Einsatzgruppen, ni Treblinka, logor smrti u kojem se pretpostavlja da je ubijeno 850.000 ljudi. Treblinku je preživjelo samo oko 50 ili 60 ljudi. Auschwitz je ipak preživjelo oko 65.000 ljudi, što nam je pružilo priliku da čujemo isto toliko sjećanja. Treblinka je srušena do temelja, tamo nema više ničega osim šume koja je izrasla. Ali, u Auschwitzu i dalje možemo vidjeti plinske komore, tu nije sve srušeno.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:26