Odjednom se kafićem prolomio urlik sa šanka: “Štaaaa sereššš?”. Nije to bilo ono usputno: “šta sereš” što si ga ponekad dobace i prijatelji, nego je to bio uzvik razočaranog, tužnog i povrijeđenog branitelja, stopostotnog invalida Domovinskog rata. Prolomio se kroza sav žamor u kafiću, glazbu što je treštala iz zvučnika, dovikivanje prijatelja za šankom. Dvojac za susjednim stolom odmah se digao, platio račun i otišao. Isto je učinio i par na drugom kraju kafića. Osobno sam se primila za torbu ne bih li pobjegla na vrijeme, preraste li verbalni okršaj u još veći incident. Pitanje je bilo upućeno mojem sugovorniku Marku Franciškoviću, nositelju liste u prvoj izbornoj jedinici Autohtone hrvatske stranke prava . Našla sam se s njim u povodu razgovora na temu marginalnih ličnosti na predstojećim parlamentarnim izborima. Francišković me pozvao u kafić u svom kvratu, Borovju. Čim je ušao, zamirisalo je na nevolju. Visok, crn u tamnom, dugom kaputu s crvenom bikerskom maramom omotanom oko vrata. Napola kao da je sišao s motora, ali opet nema ni motora, ni kožne jakne, samo crnina. Vjerojatnije da je desničar, pravaš. I kad je kročio u kafić, nekako važno, nije se ni okrenuo da provjeri treba li možda zatvoriti vrata, ili će se sama automatski zatvoriti. Kao da bi to trebao netko drugi učiniti. Zamolila sam ga da prvo pozira fotoreporteru te da ćemo kasnije nastaviti s intervjuom.
“Dobro. Iako mi je važniji ton od slike”, dobacio je. Snimanje je kratko potrajalo. Vratio se nasmijan. Naručio je kavu. I počeo.
Interesirao se koliko ćemo mu prostora dati u novinama.
“Jesu li u pitanju dvije, tri stranice?”, pokušavao je doznati.
“Zar zaista mislite da bismo samo vama posvetili tri stranice?”, pitala sam ga. Kiselo se nasmijao.
“Zato me i zanima, da vidim koliko da pričam”, inzistirao je kao da planira održati monolog. Objasnila sam mu da ću ga voditi pitanjima, a i da ću ga isto tako prekinuti ukoliko ću smatrati da previše dulji s nekim odgovorima. Složio se, iako mu to baš nije bilo drago. Zamolila sam ga da mi prepriča vlastiti životni put, obiteljsku pozadinu, političko sazrijavanje. Teško mu je to išlo. Često je zastajkivao, tek bih potpitanjima uspjela doznati nešto više. Ukratko: rođen je u Karlovcu, otac, kemičar, 70-tih je okarakteriziran kao desničar, nacionalist, pa roditelji odlaze raditi u Švicarsku i kasnije Austriju. Francišković, pak, kaže da njegov otac uopće nije bio desničar, ali da je obilježen jer je Marku Veselici dao da u krugu tvornice, kojoj je bio direktor, održi skup. No, politički stavovi Franciškovića jr. nisu bili formirani, tvrdi, pod utjecajem oca. Najviše ga je, kaže, obilježio rat. Baš se 90-te vratio s odsluženja vojnog roka u JNA. I sad slijedi dio priče koji je razjario branitelja sa šanka. “Vratio sam se kući u Zagreb. Rat se već predosjećao. Prvo što sam učinio bilo je to da sam otišao kupiti uniformu. I počeo je rat. Sjedio sam doma čekajući da me pozovu u obranu. Želio sam ići braniti Hrvatsku”, ispričao je. Govorio je toliko glasno da ga je većina u kafiću zaista mogla čuti. Pomalo kao da već drži govor na nekom skupu. Gosti za stolom do našeg počeli su se pogledavati. Sve ih je lagano uznemirio njegov ton, pa i sadržaj izgovorenog. Naravno da je njegovo spominjanje rata, pa i izjava kako je doma čekao da ga pozovu, iznervirala spomenutoga gosta koji ga je netaktički, verbalno napao. Uvredama, psovkama, omalovažavanjem. Digao se Francišković. Otišao do šanka. Počeo je i on vrijeđati branitelja. Potrajalo je to nadvikivanje čak pet minuta. Neki gosti su otišli, drugi se, pak, nisu ni okrenuli. “Ma, sjedio je doma i čekao”, objasnio mi je kasnije vlastitu reakciju branitelj sa šanka, ispričavajući se zbog psovanja. “Ja sam se pokupio s rada u Rusiji i vratio se doma da bih sudjelovao u obrani. Nisam sjedio doma i čekao da mi pošalju pozivnicu. Dobio sam i metak u glavu te jedva preživio. Sad imam problema s govorom, pamćenjem, pisanjem... Stopostotni sam invalid rata. I sad tu moram slušat’ kako je on sjedio doma i čekao da ga pozovu. Jesam li se zato borio, da takvog slušam?”.
Vlasnik kafića pozvao je Franciškovića sa strane, zamolivši ga da ne dolazi više provocirati goste. “Znate da je ovo kvart u kojem živi mnogo branitelja, i tu dolazite govoriti takve stvari? Kako da to oni shvate, nego kao provokaciju?”. Francišković je pokušao objasniti da ima pravo govoriti što misli, i dolaziti u kafić koji želi. Ne znam što se kasnije događalo jer sam morala ići dalje, a Francišković je ostao. U svakom slučaju, o politici nismo stigli mnogo razgovarati, ali ukratko, taj bi se 41-godišnjak, ukoliko uđe u Sabor, borio za isto ono o čemu već neko vrijeme na skupovima protiv Vlade govori Ivan Pernar - nacionalizaciju banaka te otpis svih dugova.
“Pernar je tu ideju uzeo od mene. Prvi sam to napisao u knjizi ‘Hrvatska knjiga opstanka’, a kasnije je to od mene preuzeo i pokret Zeitgeist”, kaže Francišković.
Ekonomijom bi se u Saboru bavila i umirovljenica Naja Šebalj iz Hrvatske europske stranke. Iako ne zna bez knjige Vladimira Vugrina, idejnog začetnika programa njezine stranke, točno objasniti o čemu se tu radi, želi se izboriti za uvođenje: “Algoritma kapitala. Prirodno dvojnog knjigovodstva i projektne bilance države kao velikog poduzeća”. Zamolila sam je da mi jednostavnim rječnikom objasni što to točno znači, pa je ukratko rekla: “To znači da bi se nakon svake smjene podvlačila crta”. Bore se i za ukidanje poreza, pa bi se svima automatski povećala primanja, a država bi, kaže, živjela od proizvodnje.
Ta 68-godišnjakinja u mirovinu je otišla 2000. Posljednje godine do mirovine provela je radeći u skladištu zagrebačkog gradskog Poglavarstva. Zašto se danas, kad može uživati u umirovljeničkim danima, izlaže stresu, gnjavaži, gubitku novca, pa i vremena za svega nekoliko glasova koje njezina stranka, koja broji samo tisuću članova, može osvojiti na izborima?, pitam je.
“Pa, uvijek sam bila društveno aktivna. Društvo me uvijek zvalo. I obećala sam pokojnom Vugrinu (autoru knjige) da ću se boriti za uvođenje njegovog knjigovodstva”, objašnjava mi. Otpija gutljaj čaja. Netko je zove. Dogovaraju stranačke aktivnosti. No Šebalj im je dala krivi datum. Pobrkali su joj se dani. Teže se snalazi u svemu tome. Poziranje, pa intervju, popodne sučeljavanje. “Na sučeljavanju nas je bilo toliko da se nisam mogla koncentrirati i reći ono što sam zapamtila”, žali se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....